Kako izgleda borba protiv svjetske pandemije vidjeli smo u prethodnim godinama. No ako, zaronimo u prošlost, pogotovo Središnje Istre vidjet ćemo da do otkrića modernih medicinskih otkrića, prije svega antibiotika nakon Drugog svjetskog rata, postoje brojni periodi kada se stanovništvo zbog loše socio-ekonomske situacije se bori protiv epidemije.
Jedna od takvih bila je prije točno sto godina u Pazinu, kada dolazi do pojave šarlaha (talijanski scarlattine), a Danijela Bišić Martinčić piše o tome u časopisu rovinjskog centra za povijesna istraživanja La Ricerca, kako su baš 23. travnja registrirana tri nova slučaja šarlaha.
Tom se pojavom intenzivno bavio u svom radu pulski povjesničar Milan Radošević, koji su svom radu „O dizenteriji, ospicama, sifilisu, šarlahu i tifusu u istarskoj provinciji za talijanske međuratne uprave (1918. – 1940.)“ navodi: „Jedan od lapidarnih primjera socijalnih kretanja pri pojavi epidemija zaraznih bolesti bilježimo u Pazinštini 1924., kada je zabilježeno više slučajeva oboljelih od šarlaha (scarlattina). Dana 16. lipnja pazinski je gradonačelnik (op.a. ing. Teodoro Paladini) obavijestio pazinsku potprefekturu kako se, osim slučajeva u pazinskoj srednjoj školi i učeničkom konviktu, šarlah javio i u osnovnim školama, što je dovelo do velike uzbune i zabrinutosti među građanstvom. Da bi se zaustavilo širenje epidemije, zatražio je privremeno zatvaranje škola dok se zdravstvene prilike ne poprave. Kao osnovni uzrok epidemije navedena je slaba higijena kućanstava i trgova. Lokalni politički delegat upozorio je stanovništvo da smeće i otpadne vode ne ispušta na ulicu jer se na taj način širi zaraza. Međutim, to je mogla biti tek privremena mjera, jer je takav način rješavanja otpada bio ustaljen, a realno i tada jedini moguć način, koji se primjenjivao stoljećima.
Dulje razdoblje epidemije šarlaha koje je 1924. godine pogodilo pazinsku općinu navelo je pazinskoga gradonačelnika na oštrije mjere profilakse. Tako je 19. studenoga 1924. u sve općinske frakcije poslao pismo u kojem, s obzirom na veliku štetu koju bolest donosi javnom zdravlju i općinskim privatnim financijama, zahtijeva uvođenje strogih mjera za njezino suzbijanje: „Kada bilo koja osoba, ali posebice djeca osjećaju glavobolju ili grlobolju, ili se pak pojave crvene mrlje na tijelu, potrebno je posumnjati na šarlah. U tom slučaju bolesnik se mora strogo izolirati, tj. postaviti krevet u odgovarajuću sobu, odvojenu od ostalih članova obitelji te joj se treba dodijeliti jedna osoba za njegu i pomoć, koja ne smije biti u dodiru s ostalim članovima obitelji kao ni uopće ostalim osobama… Bolesnik se ne smije udaljavati iz sobe, a po potrebi može se pozvati liječnika. Osoba dodijeljena za skrb i pomoć mora biti u službi zdravstvenog nadzora 40 dana, za kojih ne smije napuštati sobu bolesnika, čak ni za potrebe odlaska u crkvu.“
Epidemija se krajem 1924. godine stišala, ali već se sljedeće godine javila u Žminju, kada se zbog nje zatvaraju škola i vrtić te se zabranjuje posjet u više od deset privatnih kućanstava. S druge strane, opći higijenski uvjeti stanovanja nisu bili trajno poboljšani. Još 1926. cerovljanski seoski delegat piše pazinskom gradonačelniku da je stanje po pitanju dostupnosti pitke vode „očajno, tužno i s osjećajem potpune napuštenosti. (…) Nema ni cisterni ni bunara. Stanovništvo se služi vodom jako loše kvalitete, prljavom i smrdljivom: ta se voda vadi iz običnih rupa (…) iz kojih se i životinje često poje… zarazne bolesti mogu svaki tren eksplodirati“.
Međutim, epidemije nisu zaobišle ni gradske sredine. Primjerice, u svibnju, lipnju i srpnju 1934. u Puli je hospitalizirano čak 95% zaražene djece s gradskog područja, a ostatak je medicinski izoliran unutar svojih domova. U usporedbi sa seoskom, gradska su djeca u epidemijskim slučajevima nesumnjivo imala bolju njegu. Dezinfekcija školskih prostorija nametala se kao nužnost, ali taj posao nije bio ni jednostavan ni jeftin. Prema tadašnjim procjenama, trošak za čišćenje jedne učionice iznosio je četrdeset lira (prosječne plaće iznosile su nekoliko stotina lira), a svaka je gradska škola u prosjeku imala dvadesetak takvih prostorija.
Tek će se krajem 30-ih godina higijensko stanje u većem dijelu istarskoga poluotoka postupno poboljšati, a s njime će i šarlah nestati sa statističkoga popisa bolesti sa smrtnim posljedicama.“
