Danas se obilježava 110.obljetnica rođenja jedne od najosebujnijih osoba u modernoj povijesti istarske crkve – bivšeg riječkog nadbiskupa Josipa Pavlišića.
Josip Pavlišić rođen je kao osmo dijete na današnji dan 1914. godine u selu Srbljani nedaleko Starog Pazina, a umro je u Rijeci 9. prosinca 2005. godine, u 91. godini života. Odmah u mladosti mu otac pogiba u Prvom svjetskom ratu.
Za svećenika je zaređen 2. travnja 1938. u Gorici te je do 1945. upravljao župama Gologorica i Krbune. O tim danima govori u emisiji HRT-a „Srdačno vaši“ koju možete pogledati na linku ispod članka. Konkretno, o danima provedenim u Gologorici govori oko 20 minute videa.
Sudionik je donošenja Pazinskih odluka te suradnik Narodnooslobodilačkog pokreta te sudjeluje 13.rujna 1943. u Pazinu na zasjedanju Okružnog Narodnog oslobodilačkog odbora za Istru te je objavljen Proglas sjedinjenja i slobode Istarskom narodu.
Od 1945. do 1951. obnašao je službe ekonoma i duhovnika te podravnatelja i ravnatelja u Biskupskom sjemeništu u Pazinu.
Za pomoćnog biskupa mons. Viktoru Buriću, senjsko-modruškom biskupu, imenovan je 13. prosinca 1951. te posvećen 13. siječnja 1952. u Pazinu.
Generalnim vikarom hrvatskog dijela Riječke biskupije i Senjsko-modruške biskupije imenovan je 5. veljače.
Tijekom 13 godina obnašao je službe župnika u Ogulinu i zatim Gospiću, a 1969. imenovan je nadbiskupom koadjutorom Riječko-senjske nadbiskupije. Godine 1973. službovao je kao apostolski administrator Riječko-senjske nadbiskupije, a 18. travnja 1974. postaje riječko-senjski nadbiskup i tu službu vrši do umirovljenja 5. siječnja 1990.
O 50-oj obljetnici biskupskoga ređenja objavljena je knjiga Istini i ljubavi (2002), o njegovu djelu i radu; drugi dio knjige sadrži njegova pastirska pisma
Na svom je pastoralnom putu obišao brojne zemlje pružajući potporu hrvatskom stanovništvu i svećenstvu od Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Argentine (gdje su mu emigrirali i njegova braća), Njemačke, Belgije, ali i afričkih zemalja poput Kenije, Zambije i Tanzanije te drugih zemalja.
Za sebe kaže da više biskup „koji gradi, nego što piše“ te potaknuo obnovu brojnih crkava i crkvenih zgrada, dogradnju nove zgrade Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci (1988) i Kuće matice Družbe sestara presvetog Srca Isusova na Drenovi (1975). U njegovo doba proširen je Nadbiskupijski dom i dograđena knjižnica Teologije u Rijeci.
Poznat je kao pučki svećenik i biskup, obljubljen u narodu i kleru. Obnovitelj i neumorni “biskup terena” do posljednjih je dana svojega života zadržao mladost duha, uvijek spreman za razgovor, iako tjelesno slab.
Redovito je primao posjete i svetu pričest, a povremeno je i koncelebrirao na misama u sjemeništu “Ivan Pavao II.”, gdje je proveo posljednjih godinu i pol dana prije smrti.
Njegovo ime danas nosi Katolička osnovna škola u Rijeci.