Suzana Jašić je definitivno netipična čelnica jednog grada. Možete je voljeti ili ne, ali po svom kursu „plovi“ s jasno zacrtanim ciljem, a u svojim istupima je rijetka i bez previše pompe. Političarka novog doba, mnogi bi rekli.
Povodom otvaranja portala Kampanje, zamolili smo je za 15-minutni razgovor koji se negdje „po putu“ pretvorio u jednosatni dijalog kojeg Vam donosimo u dva dijela. Prvi već danas, a odnosi se najviše na ulazak u politiku te političko stanje u Istri i državi.
Na početku, zašto politički angažman? Kad ste ušli u politiku?
Rekla bih da sam u politiku ušla 1996. ili 1997., kada sam se krenula baviti studentskim pitanjima, studentskim novinarstvom, a onda i GONG-om, organizacijom civilnog društva inicirane 1997. godine, a koja je potom narasla do razine organizacije koja je, osim na području Hrvatske i Europe, radila i na Bliskom Istoku, Africi, Aziji… To je sve politički rad, čim se bavite javnim pitanjima…
Znači li to da je i novinarstvo politički rad?
Politika u užem smislu riječi je osvajanje i obnašanje vlasti, odnosno to su politički procesi, institucije i javne politike. Međutim, vlast mora biti odgovorna, poštena, otvorena, a kako bi to bila, nužno moraju postojati mediji, koji ukazuju na loše i dobre stvari te koji ‘prevode’ javnosti, odnosno građanima što i kako vlast radi.
Danas imate online prijenose sjednica, ali nekad su doslovno mediji prepričavali te sjednice. Također, nekad javnost ne razumije, niti ne treba razumjeti baš svako pitanje, a tada bi novinar koji prati tu temu trebao to razumljivo objasniti.
Uz te dvije stvari, dakle vlast i medije, politiku čine i organizacije civilnog društva koje također imaju svoj zadatak da na političku agendu postavljaju teme od javnog interesa i šire područja ljudskih prava, poput prava na zdrav okoliš, prava osoba s invaliditetom, građanska prava i sl. i one su uglavnom progresivnije od vlasti, pa svojim djelovanjem utječu i na društvo i na vlast vršeći pritisak ili senzibilizirajući društvo.
Vlast, mediji i organizacije civilnog društva, utječu na javnost i javno mnijenje, koje također ima moć utjecaja na politiku. Bez snažne i zainteresirane javnosti, odnosno zainteresiranih građana i građanki, vlast se još više opušta.
Dakle, bez svih tih segmenata u društvu koje mora biti snažno i dinamično, vlast nužno postaje zatvorena i samodostatna. I zato je svako javno djelovanje ujedno i političko.
Možete li nam reći primjer sredine u Istri gdje je to tako kako ste objasnili?
Opisala sam ideal, čemu treba težiti, odnosno zašto nam je tako kako je. Dolaskom višestranačja, ali i prije, uvijek su svi stavljali „šape“ na medije. Vlast želi gledati sebe u lijepom svijetlu, a zapravo, gledajući s aspekta građanke, želim odgovornu vlast koju mediji, civilno društvo i javnost tjeraju da bude bolja.
Na politički angažman odlučili ste se kao vrlo mladi. Zbog čega tako rano?
Imam dojam da me politika oduvijek zanimala. Imala sam nepunih pet godina kad je otet predsjednik talijanskih demokršćana Aldo Moro. Sjećam se da sam sjedila ispod stola, nono je slušao dnevnike i mene je strašno zanimalo zašto je on otet i danima sam ga zamišljala u prtljažniku automobila. Očito je to bilo snažno emotivno iskustvo pa ga se još uvijek jasno sjećam.
U osnovnoj školi smo prijateljica i ja ozbiljno razmatrale slanje pisma Ronaldu Reaganu s čijom se politikom nismo slagale. Krajem osnovne škole počela sam se dopisivati s Greenpeacom. U srednjoj školi sam 1990-te. inicirala peticiju protiv smjene našeg tadašnjeg ravnatelja kojeg je HDZ vlast smijenila zbog nepodobnosti.
Dakle, interes za javno djelovanje je nešto što cijeloga života nosim u sebi, a očito sam rasla u sredini koja je to i na neki način poticala. Kad sam došla na studij u Zagreb, tih poticaja je bilo još mnogo više pa sam se pridružila aktivnim studentima u Savezu studenata Zagreba i Koordinaciji studenstkih udruga Zagreba, i bili smo prilično aktivni i politični.
Rekli ste mi da novinari trebaju „prevoditi“, dakle, uz dužno poštovanje, mnogi laici političko djelovanje karakteriziraju kao ‘ulazak u stranku’. Pa, stoga, kada i zašto ulazite u taj tip političkog djelovanja?
Nakon povratka u Pazin 2009. godine, postajala sam sve nezadovoljnija upravljanjem gradom jer mi se činilo da društveno i ekonomski stojimo na mjestu ili čak nazadujemo. Vidim veliki potencijal u ovom gradu. I onda, 2017. sam odlučila da mi je dosta da cijeli život nešto zagovaram i predlažem vlasti, a da nikad nisam u poziciji da nešto sama odlučim i provedem. Tada sam izabrana u Gradsko vijeće Grada Pazina.
Da, ali bili ste opozicija. Boris Dvornik je rekao da su njegove dvije godine u Saboru bile „u ništa“, je li i Vaš tadašnji „boravak“ u Vijeću Grada Pazina bio sličan ili je bio produktivan?
Prvo, često me ljudi pitaju „kako si se snašla“ na mjestu gradonačelnice. Mislim da sam se dobro snašla, upravo zato jer sam imala četiri godine pripreme, ali ne na način da je to bilo planirano, već sada vidim koliko su mi te četiri godine bile korisne.
U lipnju prošle godine, kad sam došla, znala sam što je spektar djelovanja Grada, kako izgledaju dokumenti, odnosno imala sam neku podlogu za ono što mi je potrebno u svakodnevnom poslu, a opet, naravno, nisam znala mnogo toga, niti još uvijek znam i zato svaki dan učim.
Dakle, biti u opoziciji je također važna funkcija. Jer, kritika nije nešto loše. Kritizirati znači razlučiti nešto na više dijelova, analizirati, ovaj dio je dobar, ovaj nije, idemo ga popraviti. Opozicija koristi vlasti jer je drži „atento“.
Pročitao sam Vaš CV, on je zaista detaljan, ali za one koji imaju manje vremena, idemo ukratko, što ste sve radili prije nego ste postala gradonačelnica Grada Pazina?
U razdoblju od 1996. do 1998. sam koordinirala studentske akcije, a potom i uređivala Studentski list. Tada je osnovan i GONG u kojem započinjem voditi 1999. Najprije smo se bavili pravom na javno okupljanje, slobodnim i poštenim izborima i izbornim zakonodavstvom, pa jačanjem građanstva i građanskog odgoja, korupcijom, sukobom interesa, dakle unaprjeđenjem političkih procesa, institucija i javnih politika.
Bila je to jedna dinamična organizacija koja je u različito vrijeme morala reagirati na različite izazove pa su nas često pozivali u inozemstvo kao primjer dobre prakse ili kao konzultante pa sam stekla iskustvo o razvoju organizacija i radu s organizacijama civilnog društva, političkim strankama, izbornim povjerenstvima.
Zadnji projekt koji sam provela za Gong bio je pilot projekt participativnog budžetiranja “Pazi(n) proračun” 2014. godine. Nakon drugog djeteta, otvaram obrt za poslovno savjetovanje neprofitnih organizacija kad sam se bavila njihovim jačanjem, izrađivala strategije te paralelno procjenjivala projektne prijedloge za tijela javne vlasti. Tako da, mogu reći, imam iskustvo rada u civilnom sektoru, u privatnom, a sada i u javnom sektoru.
Je li Vam život danas kvalitetniji nego što je bio prije ovog izravnog političkog djelovanja?
Uf, ne znam. Prije sam radila jako puno. Znala sam imati mjesece bez slobodnog dana. Kad ste privatnik, rob ste rokova, a morate ‘loviti’ na sve strane. Ne mogu reći ni da sad radim manje, sad isto rintam, ali i u civilnom društvu i u privatnom sektoru, mnogo je veća financijska neizvjesnost.
Znam se šaliti, ja sam lani u srpnju dobila svoju prvu sigurnu plaću. Za sve one prije nije bilo sigurno hoće li doći. Sad imam priliku, prvi puta u životu, ne razmišljati o tome hoću li dobiti plaću. Zbog životnog iskustva to i dalje ne smatram samorazumljivim, već to na neki način smatram privilegijom. To je možda pogrešno, ali drži me prizemljenom. To mi također otvara još više prostora za rad, ali osjećam još veću odgovornost.
Zašto „Možemo!“?
Prvo, zato što sam imam lijevi svjetonazor, on je humanistički, uvijek za čovjeka koji se rađa slobodan, koji ima svoja prava i svoje težnje, koji živi u zajednici s drugim ljudima i drugim živim bićima. Jedan dobar dio ljudi u Možemo! se dugi niz godina bavio građanskim i ljudskim pravima – od ljudskih prava i mirovnjaštva, preko korupcije i okoliša, do prava na grad i javna dobra. To je generacija koja je stasala posljednjih 20 godina i koja je svoje aktivističko djelovanje ‘ispekla’ i na ulici i kroz institucije.
Koliko je ideologija bitna u vođenju Grada Pazina?
Nema politike bez ideologije. Ideologija je skup ideja. Što god da želite voditi, morate imati skup ideja koje vas nose i na kojima temeljite svoje djelovanje: koliko države, a koliko tržišta, koliko nacije, a koliko građana, koliko slobode, a koliko prisile i tako dalje.
S aspekta grada to, primjerice, znači da, u jednoj krajnosti možete sve rasprodati, sve prepustiti tržištu bez ikakve kontrole, dozvoliti svu moguću gradnju hotela, apartmana, kuća za odmor, a možete u drugoj krajnosti biti i konzervativni, striktni i praktički onemogućavati sve od toga. Ni jedno ni drugo nije dobro. Razvoj mora postojati jer puni proračun, ali mora biti u suglasju s dugoročnom vizijom što ostavljamo svojoj djeci i unucima.
Ostavljamo li im 2000 vila za odmor ili Kaštel, zaštićeni potok, poduzetničke zone? Nema politike bez ideologije, a opet s druge strane, komunalna infrastruktura je komunalna infrastruktura, tu, kao, nema previše ideologije.
Imate li javnu rasvjetu možda nema veze s tim jesam li ja lijevo orijentirana ili ne, a opet ako nemam novaca za širenje javne rasvjete, to može značiti i da živimo u centraliziranoj zemlji koja lokalnoj samoupravi prepušta mnoge financijske obaveze, a zadržava veliki dio poreznih prihoda.
Na jednom sastanku s drugim gradovima u RH došla sam do zaključka da lokalna samouprava generalno ima iste probleme, neovisno o političkom predznaku. No, do tih problema dovela je upravo vlast koju uglavnom obnaša stranka HDZ sa par satelita s vrlo jasnom ideologijom. Dakle, sve je povezano.
Kakvo ste stanje zatekli u gradskoj upravi po pitanju radnog angažmana? Jeste li zadovoljni ili ste napravili neke promjene?
Ja jedan dobar dio ljudi znam od prije i reći ću samo da gradska uprava ima sjajnih ljudi. Kad zatreba ostanu raditi i dulje, imaju svijest da se neke stvari moraju dovršiti, a jako često se radi i popodne jer često imamo javne rasprave, odbore, komisije… Uvijek imate dio ljudi koji su izuzetno angažirani, dio ljudi koji su korektni i onaj dio koji vjerojatno ne radi koliko bi mogao ili trebao.
Koliki je postotak tih potonjih?
Malo.
Je li malo 3% ili 19%?
Ovo prvo. Moram reći da smo podkapacitirani u smislu broja ljudi i u smislu radnih potreba. U ovom trenutku ima posla za još najmanje deset ljudi, da rade i rintaju.
Jesu li razlog ne zapošljavanja tih deset ljudi financije ili nešto drugo?
Financije. Ali, nešto ćemo morati dodatno zaposliti jer morati udarnički nastaviti pripremati projekte koji će nam donijeti nova sredstva. Kad nešto kao Grad nešto ne odradimo ili ne odradimo na vrijeme ili na način na koji bi to bilo najbolje, to je ili pod a) nemamo novaca ili pod b) nemamo ljudstva, a znaju biti najčešće i oba razloga prisutna. To je frustrirajuća pozicija za nas u Gradu, možda i više nego za građane. Nije da ne želimo, ne vidimo, već ne možemo u ovom trenutku.
Krenimo polako na politička pitanja. Što najviše zamjerate IDS-u kao stranci koja je vodila Grad Pazin sve ove godine?
Vlast se kvari s vremenom. Ako je jedna stranka predugo na vlasti, stvaraju se mreže i klike i ona postaje sve zatvorenija. To se dogodilo IDS-u.
Devedesetih godina je IDS bio važna stranka u mračnim vremenima. Rat, pretvorba, privatizacija, kriminal, autoritativno vođenje države…i tu je IDS bio na dobroj strani povijesti u smislu demokratizacije zemlje. Istra je tada bila svijetlo područje.
Nakon toga se dogodilo „okoštavanje“ IDS-a gdje su oni postali sami sebi svrha. Dok nije došlo do egzila radne snage u EU, znate i sami koliko je bilo dobro imati stranačku iskaznicu za posao. IDS-ov način vladanja ličio je na HDZ.
IDS je, doduše, malo ljepše zamotao paket, ljepše je slušati o antifašizmu i multikulturalnosti, nego o nacionalizmu ali u suštini način vladanja i srž tog paketa je jako sličan – naši i ostali. To je ključni problem.
Ovo pitanje postavljam zbog podatka kojeg imam o Gradu Labinu gdje su samo četiri zaposlene osobe koje ima iskaznicu IDS-a. Znate li broj zaposlenih u Gradu Pazinu i koliko od tih ljudi ima IDS-ovu iskaznicu?
Nisam to nikad pitala, iako mislim da čak i to nije neki veliki broj. Otkako je Hrvatska postala dio EU, veliki je broj ljudi otišao iz zemlje upravo zbog problema podobnosti i nefunkcioniranja pravne i pravedne države.
Ako je važna članska iskaznica za posao, ako su državna i gradska poduzeća kontrolirani od strane podobnih, a ne stručnih, ako se privatnici poslove dobivaju preko veza s vladajućom strankom, onda to nije društvo u kojem će mnogi stručni i sposobni ljudi htjeti ostati. Tako se urušavaju i društvo i država, mi smo ruševina.
Doći ćemo i do negativnih stvari koje ste zatekli, ali najprije nam recite, a pitamo Vas sa sjećanjem na najciviliziraniju primopredaju koju smo vidjeli u posljednje vrijeme, što biste pohvalili iz protekla tri mandata tadašnjeg gradonačelnika?
Da, primopredaja bila kulturna, a kad su došli izborni rezultati, među prvima me nazvao i čestitao, tu mu skidam kapu. On je bio na vlasti 12 godina, a to su tri mandata, pa ću reći i tri pozitivne stvari.
Prvo, 2014. je dovršen projekt Školsko-gradske sportske dvorane. Iako postoji nezadovoljstvo dijela javnosti veličinom utrošenih sredstava ili nekim nedostajućim sadržajima, to je bio kapitalni projekt i ta je dvorana danas od 8 ujutro do 22 navečer non-stop puna, svi je koriste, školarci, rekreativci, koristi se za sajmove…. Kredit još otplaćujemo.
Drugo, pohvalila bi skup projekata u vezi sanacije i konačnog zatvaranje starog odlagališta otpada po fazama i izgradnju te opremanje reciklažnog dvorišta. To je jedan vrlo značajan projekt i dosta je novaca došlo iz europskih fondova.
Treću stvar koju bi istaknula je modernizacija javne rasvjete, gdje se zamijenilo preko tisuću rasvjetnih tijela i ušteda je 74%. U tome je Pazin među prvima u Istri. To se bivšem gradonačelniku mora priznati i sva ove tri projekta ostaju iza njega.
Bio je to prvi dio velikog intervjua s gradonačelnicom Pazina Suzanom Jašić, a drugi dio Vam donosimo 04. svibnja, već od devet sati ujutro na našim stranicama.
