Istarski punk bend Tito’s bojs ne staje! Nakon što su ove godine izdali remasterirani i remiksani album Electro Istra i snimili dokumentarac koji možete pogledati ovdje , javljaju kako je izašla ploča pod nazivom „Live in Ljubljana 2012“. To nam je ujedno i bio povod za ovaj intervju, kao skorašnji nastup za Dan Grada u Pazinu, koji će se održati 31. svibnja iza Saxa.
Na tom su koncertu Nenad Milić – Neno kao vokal, Zoran Prenc – Perčo na električnoj gitari, Roberto Bulešić – Robi na bubnjevima te Igor Kadum – Njapo na bass gitari izveli 16 pjesama među kojima su „Fašo policija“, „Mast i vlast“, „Istina“, „Naci skinjara“ i druge.
Tito’s bojs su započeli sa radom 1999. godine. Prvi album “Electro Istra” je izašao 2002., drugi album “Picajolo” 2007., a treći album “Schpitzöck!” 2014. Kroz godine djelovanja su izdali još i par singlova i EP-ija.
Od najznačajnih svirki se može spomenuti nastup sa kalifornijskim superzvijezdama The Offspring, 2009. u Zagrebu i 2014. sa legendarnim punk rock bendom Stiff Little Fingers 2014. također u Zagrebu kad su jedan i drugi bend promovirali svoje tada novoizašle albume.
Nastupali su zajedno i ostvarili suradnje sa mnogim drugim internacionalno poznatim bendovima kao što su Angelic Upstarts, Menace, Sham 69, Argies, Stage Bottles i drugi.
Imali su dvije turneje po istočnoj i zapadnoj Njemačkoj i niz manjih turneja po Italiji. Svirke u Švicarskoj i Slovačkoj. 2021. je izašao Nedov solo album “Solidarity” sa preko 30 gostiju iz cijelog svijeta i zapaženim singlom “Sunce”, među značajnijim gostima na albumu su legendarni američki basist Mike Watt i gitarist The Poguesa, Jamie Clarke.
Singl “Kurijera” su izdali 2022. u suradnji sa njemačkim bendom Stage Bottles. Singl prati video objavljen na youtube-u. 2023. godina je bila značajna po bend pa su tako izašla tri izdanja.
Remiksirano i remasterizirano reizdanje Electro istre na vinilu, profesionalni polusatni dokumentarac koji prati početke i rad benda iz faze prije, za vrijeme i kratko nakon originalne objave prvog albuma “Electro Istra”. Krajem 2023. godine izlazi na svim digitalnim platformama prvi službeni live album “Live in Ljubljana 2012” a u 2024. slijedi objava istog na vinilu i bend je najavio svirke, prve već u svibnju 2024.
No gdje su oni danas, prilika je da popričamo s Nenadom Milićem, njihovim frontmenom. Kao u Bajaginim pjesmama „članovi benda su biseri rasuti po celom svetu“ koji su posvuda po svijetu?
Ne bi tako dramatično pristupio tom pitanju kao ti. Svijet je danas globalno selo i stigneš za 12 sati sa jedne strane kugle na drugu. Postoje digitalne platforme koje svi obilato koriste i taj osjećaj da si negdje daleko ili da si zakinut za nešto više ne postoji u zapadnom svijetu. Nikad nije bilo jednostavnije komunicirati ili surađivati sa bilo kime, bilo gdje.
Pazi u Istri ili u nekom istarskom gradiću postoje ljudi koji se godinama nisu međusobno vidjeli pa se sretnu jednom u pet godina i ostanu frapirani zatečenim. Hej, nemaš više kose i zubiju! Nisam znao da si se udala i imaš desetero djece…i tako te fore. Teško je danas biti romantični avanturista.
Kako je to teklo, odnosno kako ste iz Rovinja, Lovreča i Poreča otišli put bijelog svijeta?
A otišli smo kao i svi…karijera, ljubav, trbuhom za kruhom, politička situacija u Apsurdistanu. Život brzo prođe, 20 godina smo poklonili HDZ-u, IDS-u i ostalim političkim protuhama i nakazama, vrijeme je da nešto uradimo za sebe dok još možemo. A pošto je Hrvatska potpuno ušla u schengensku bratiju nismo više niti dijaspora, niti migranti, ekonomske i političke izbjeglice, nego europski građani koji uživaju pravo rada i kretanja u europskom gospodarskom pojasu.
Lijepo je to Plenki definirao. A ja jesam imao kraću avanturu preko oceana tamo 2011-2012. ali to je odavno završena priča. Ja sam trenutno u Njemačkoj a bubnjar i basist u Sloveniji. Gitarist je ostao vjeran Istri 🙂
Koliko ste danas prisutni u svijetu glazbe?
Ja imam izdavačku kuću, radim sa djecom muzički odgoj, izdao sam solo album, planiram drugi solo album, snimam sa titosima nove materijale. Bubnjar radi kao producent i tonac u jednom slovenskom studiju, štanca albume i bendove kao na fabričkoj traci. Basist ima osim nas još i uspješan metal bend, nastupa solo kao singer songwriter. Mogu reći da smo poprilično u svijetu glazbe 0-24.
Ponovno izdanje albuma uslijedilo je na LP-u. Koliko je danas industrija proizvodnje ploča u skladu sa zahtjevima kupaca?
Pa industrija vinila je ponovo postala jako unosan posao. U Njemačkoj ono malo proizvodača što je izdržalo sve ove godine sa štampanjem ploča doživljava danas renesansu, šire proizvodnju, kupuju nove strojeve i masovno zapošljavaju.
Možeš naići nonstop na oglase za poslove u industriji vinila. A i puno novih igrača je ušlo u taj posao i još uvijek ponuda ne zadovoljava potražnju. Da nisam toliko istrošen od svih životnih bitki i da nemam toliko godina koliko imam počeo bi biznis sa štampanjem vinila.
Tko su ljudi koji kupuju vaše ploče?
Naše ploče kupuju fanovi benda, viniloljupci ili kolekcionari kojih na našu sreću još uvijek ima. Ja budem ponekad začuđen kad zaprimim narudžbu od domorodaca iz Švedske, Norveške, Italije ili Japana.
Evo prošle godine je neki Japanac naručio 30 primjeraka mog solo albuma za svoj vinil shop, gdje me čuo i zašto baca pare, još mi nije jasno. Tako da se to uvijek nekako sve kroz neko određeno vrijeme proda. Od naših ljudi koji žive na prostoru Balkana direktno od mene naručuju najviše Slovenci i Istrijani.
Opišite malo rad na albumu posvećenom Tusti. Što je bila motivacija za rad na ovom albumu?
Rad je bio naporan, logistički opsežan. Kako se ono kaže, sto ljudi – sto čudi. Bilo je i par neugodnih situacija od nekih srpskih bendova i članova bendova koji su mi prijetili.
Totalna debilana. I jedan me Srbin zajebao na kraju jer se ponudio da to sve izda na velika vrata a ništa od toga se nije ostvarilo kako je bilo obećavano. Da ne ulazim u detalje, čak je i neki novac otuđio, ma strašna priča koja je trebala biti skroz pozitivna, a nije baš slavno završila.
Trebalo mi je onda jedno vrijeme da prebacim sve opet na sebe, digitalno izdanje i da izdam to službeno na CD-u kako se spada. CD se može preko mene naručiti, izdanje je luksuzni digipack sa posterom, industrijski štampan u Njemačkoj i reviziran je master.
Super se čuje. Tko živi u Istri može mi se javiti pa mu mogu osobno to uručiti preko ljeta kad dođem toćat jajca u Istru. Motivacija je jasna, osobno prijateljstvo sa bendom i osobna potreba da pokažem poštovanje za sve što su učinili za mene.
Koliko je na reizdavanje ovih albuma, kao i na rad, utjecao zapravo žal za protekom vremena, odnosno nostalgija, ako koliko potreba da se pokaže da u društvu postoji i alternativa sadašnjem glazbenom mainstreamu?
Uopće nije, niti jedno niti drugo nego jednostavno današnji standardi u svijetu digitalnih medija i industrije glazbe. Malo smo kao bend zaspali na tom polju pa nas je vrijeme pregazilo.
Danas je sve na netu…iako smo u počecima nakon izdavanja electro istre imali jaku web podršku prije svih naših bendova i bili totalno aktivni na internetu u svim aspektima, sa vremenom kako je to postajao opći normativ u društvu, mi smo izgubili interes jer smo stalno svirali i bili u toku pa nas nije to više zanimalo.
Sada kako manje sviramo i kako svi dolaze preko neta do informacija i vise 0-24 na njemu, jednostavno se prirodno pokazala potreba da se sve skupa što radimo i što smo radili ozbiljno osvježi, prebaci u visoku rezoluciju, arhivira i posloži.
Onda je i lakše svirati i organizirati koncerte kad si digitalno opipljiv i nadohvat ruke svima. A pošto smo u nekim profesionalnim godinama sve je to naravno podložno i nekim profesionalnim standardima.
Kako procjenjujete današnje hrvatsko društvo i dešavanja u njemu u odnosu na početke benda?
Kompleksno pitanje na koje ti ne mogu dati odgovor u par rečenica, to je predmet jedne ozbiljne rasprave za koje ovdje vjerujem nema nitko niti volje, niti vremena čitati. Ali da je situacija ozbiljna u cijelom svijetu jeste, a kad nije bila?
Ovo je neko posebno vrijeme na koje možda Slavoj Žižek ima bolje odgovore, pa koga zanima bolje da se posveti proučavanju njegovih teorija. Mogu reći da se ono šta je kod nas normala još od devedesetih, crno bijelo rezoniranje, desni i lijevi počelo širiti na cijeli svijet.
Ima li ovdje materijala za razvoj punk scene?
Kako će završiti ne znam, kod nas su Oni na vlasti već 33 godine pa se nije ništa drastično ili apokaliptično desilo nego se sve lagano osipa i truli. Materijala ima za Oktobarsku revoluciju i novi građanski rat, a ne za razvoj punk scene.
Za kraj opišite malo buduće planove na glazbenom i privatnom nivou, možemo li očekivati kakvo iznenađenje?
Privatni nivo je privatni, zato se i tako zove. A što se tiče glazbenog bit će svirki ove godine. Izašao nam je sad u maju strip na osam stranica i objavljen je na digitalnim platformama, štampali smo i velike panele sa tablama stripa pa ćemo ih izlagati na svirkama da se ljudi zabave.
Strip će pratiti prvi Tito’s bojs ljuti umaci, kava i još neki proizvodi…u pregovorima smo sa malim proizvođačima i zadrugama. Fora mi je to…ja isto kupim radije Motorhead viski nego Jack Daniels. Strip će izaći u fizičkom obliku kao dodatak našem novom EP-iju kojeg smo počeli snimati. Bit će i nekih singlova još, ma svašta nešto.
Imaš li kakvo pitanje za kraj, pozdravi, poruke želje…
Triba delat porko boh!
