Književnik Vladimir Nazor (1876–1949) došao je u Pazin, u Carsko-kraljevsku veliku državnu gimnaziju, prvu hrvatsku gimnaziju u Istri, prije 120. godina, u rujnu 1903. Nakon diplomiranja prirodnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Grazu 1902, a prije dolaska u Pazin, Nazor je bio suplent (pripravnik) u splitskoj njemačkoj gimnaziji, a potom profesor u talijanskoj gimnaziji u Zadru (1901–1903).
U Pazin je stigao s roditeljima, ocem Petrom i majkom Marijom, dvjema sestrama, Amelijom i Irmom te bratom Markom, koji je najveći dio godine bio na studiju. Stanovali su na prvom katu kuće Jakova, nedaleko od današnje nove zgrade Gimnazije i strukovne škole Jurja Dobrile. Nazor je u Pazin došao kao „pravi učitelj“, a 1905. dobio je stalnost – titulu profesora.
Hrvatska gimnazija u Pazinu bila je smještena u dvokatnoj zgradi na Buraju, nedaleko od Franjevačke crkve i samostana ( danas zgrada Državnog arhiva u Pazinu), nekada austrijska vojarna pa njemačka gimnazija od 1873. do 1890, a od 1899. Carsko-kraljevska velika državna gimnazija. Školske 1903/1904. imala je pet razreda i 164 učenika, koji su dijelom imali stan u Pazinu, ali većina je dolazila pješice iz bliže i vlakovima iz dalje okolice.
Školske 1904/05. godine u šest razreda bila su 202 učenika, samo 14 iz grada Pazina, 50 iz pazinskog kotara, 117 iz ostalog dijela Istre, iz Hrvatskog primorja 19, iz Kranjske dva. Školska godina je počinjala i završavala svečanom misom, slavili su sv. Alojzija, zaštitnika školske mladeži, slavili su se i svi važniji datumi vladarskog doma, a na Tijelovo sudjelovali su u svečanom crkveno-državnom ophodu od crkve, preko trga do parka, kroz grad do Kaštela pa do župne crkve.
Za Nazorove službe u Pazinu ravnatelj Gimnazije je bio klasični filolog Ivan Kos (1902 –1918), Slovenac iz Tolmina, ranije Nazorov ravnatelj u splitskoj gimnaziji. Od Slovenaca je osim ravnatelja bio profesor zemljopisa i povijesti Luka Brolih koji je u Pazin stigao, iste godine kao i Nazor, iz mariborske državne gimnazije.
Istrani su bili Josip (Joža) Roža iz Vidulina, profesor latinskog, hrvatskog, njemačkog i talijanskog jezika, Martin Zgrablić iz Pazina, profesor latinskog i hrvatskog jezika, klasičari Ivan Bergić iz Barbana i Ivan Ivančić iz Mošćeničke Drage te Fran (Franjo) Novljan iz Boljuna, suplent za matematiku i fiziku.
Nazor je predavao matematiku, prirodopis, fiziku i talijanski jezik, a učenici su ga se sjećali i po predavanjima iz hrvatskog jezika. Školske 1903/04. godine bio je „glavar“ (razrednik) VI. razreda, učenicima koji su 1907. bili prvi maturanti, prve hrvatske gimnazije u Istri.
U prvom tiskanom programu pazinske Gimnazije za školsku 1903/04. godinu objavljena je Nazorova diplomska radnja pod naslovom Anatomski prinosi k poznavanju paprati Asplenium adulterinum Milde i njezinih srodnika. To je prvi i posljednji Nazorov rad iz struke. Bio je knjižničar profesorske knjižnice i uvijek je u njoj sjedio, uz zbornicu, s otvorenim vratima, a u zbornicu je ulazio jedino kada su počinjale sjednice nastavničkog vijeća.
U svojim sjećanjima objavljenim u Spomen knjizi Gimnazije u Pazinu (Pazin, 1973), Fran Novljan, koji je po dolasku u Gimnaziju 1905. preuzeo od Nazora u višim razredima matematiku i fiziku, navodi da su mu učenici sedmog razreda za vrijeme odmora rekli o Nazoru da je predavao vrlo dobro. “Sve smo razumjeli“. Kad je ispitivao običavao je sjesti u zadnju klupu i odanle zadavati primjere. Pustio je da učenik radi sam. Nikad nije pomagao, nego je običavao završiti s „dosta je“. „ Nikad nismo znali da li smo radili dobro ili loše, nikad nismo bili sigurni.“
Često je šetao po Pazinu i njegovoj bližoj okolici uvijek sam, kao i Novljan: susretali su se na tim šetnjama, ali ga Nazor kao stariji nije pozivao da mu se pridruži. Na šetnju je običavao ponijeti neku knjigu, nosio ju je u desnoj ruci palcem i kažiprstom držao za ugao tako da mu se za hodanja njihala
Tadašnji Nazorov učenik Stojan Brajša, u Spomen knjizi Gimnazije iz 1973. navodi: „Nazor je znao vrlo lijepo predavati. Jezik mu je glatko tekao. Riječi su mu bile birane,. Važnije je riječi oštrije naglašavao. Kod prirodnih znanosti vrlo lijepo nam je štogod i narisao na tabli, naročito kod botanike … Nazor je bio često jako zamišljen, Njegova je mašta često snovala nove stihove. U ono vrijem nije bilo pisaćeg stroja. Moj je brat Ćiril znao kaligrafski pisati, pa je Nazoru prepisivao pjesme za tisak… Pod večer je sam šetao po Pazinu, i to od zdenca (Fontane)u Gornjem gradu pa dolje do tržnice, uvijek zamišljen. Pjesnička duša!“
Ponekad je učenike vodio na botaničke izlete da sakupljaju biljke (npr. do naselja Mečari iznad Pazina). Škola je priređivala izlete po čitavoj Istri. I Nazor je 1905/06. išao na veliki školski izlet u Pulu i na Brijune. Pripremao je učenike za recitiranje pjesama na školskim priredbama. Strpljivo je ispravljao izgovor učenika, ali je znao i planut na mehaničko izgovaranje učenika.
U kući u kojoj je stanovao pod njihovim stanom bila je dvorana za nedjeljne pučke plesove kada su „gunjci s violinom, bajsom i klarinetom uveseljavali i razigravali djevojke i momke iz grada, ali još više sa sela“ (T. Ujčić, Hod pokoljenja nad ponorom Pazinčice, Pazin 1969.). Malo je vjerojatno da se Nazor ikad među njih spustio.
Da mu financijsko stanje očito nije bilo loše, vidi se po tome što se pored redovitih šetnja po bližoj okolici i vožnjâ u Poreč s drom Dinkom Trinajstićem, političarom i pravnikom, hrvatskim zastupnikom u porečkom Saboru, vozio i unajmljenim landauerom (kočija) da posjeti stare gradove. Ujčić navodi da je 1904. vozio i jednu lijepu visoku, plavokosu ženu, suprugu vrlo istaknutog pazinskog intelektualca, a s njom je često šetao i rado plesao valcer u Hrvatskoj čitaonici, koja je bila smještena u kući bivšeg načelnika općine, trgovca Antuna Bertoše, dok nije izgrađen Narodni dom 1905. (u današnjoj ulici 25. rujna).
Kastavski profesor Ante Rubeša, kao Nazorovu pazinsku ljubav spominje Blandinu, suprugu Čeha Josipa Šebeste, omiljenog pazinskog liječnika, koji je u zgradi na sadašnjem Trgu male funtane imao ljekarnu K sv. Ćirilu i Metodu. Na katu iznad Ljekarne, nalazio se stan obitelji dr. Šebeste. U ljekarni se odvijao i dio kulturnog života stanovnika Pazina, a u nju je rado navraćao i Nazor.
Šebesta je navodno zbog te veze, u jednom praškom hotelu izvršio samoubojstvo. Nazor je tada bio u 29. godini, visok, s bujnom crnom kosom, slobodan, poznati pjesnik i kako piše Ujčić “mnogo se je žensko pazinsko oko zaustavljalo na njemu“. Nazor nije htio ili nije mogao sklopiti vlastiti brak te je do kraja života ostao neženja (“stari mladić“).
Nazorov kolega u pazinskoj Gimnaziji prof. Franjo Frankola (svećenik, predavao je vjeronauk u Gimnaziji), ispričao je Ujčiću kako je jednom kad je navratio u njegovu momačku sobu bio iznenađen vidjevši na pisaćem stolu brončanu figuru žene čiji su se nokti na rukama i nogama isticali kao pandže.
Na njegovo čuđenje Nazor mu je po pričanju odgovorio „da to drži na stolu da ga uvijek podsjeća da se valja čuvati žena, jer imaju pandže kojima te lako zgrabe“ (T. Ujčić, Hod pokoljenja nad ponorom Pazinčice).
Sestra Amelija upravo je u Pazinu našla svoju životnu ljubav. Udala se za Antonija Leva, Talijana iz Velog Lošinja, mladog profesora na pazinskoj talijanskoj gimnaziji. Stanovali su u Runkovoj kući (danas zgrada Trgovačkog suda).
Najstarija sestra Irma, posvetila se njezi 70-godišnjeg bolesnog oca (bolovao je od astme), brizi oko majke, brata, i vodila domaćinstvo. Više nego roditelji ona je možda bila uzrok ili izlika što snaha nije ušla u pjesnikov dom.
Gradu se Nazor odužio s trima sonetima „Pazin“ objavljenim u časopisu „Jadran“ (Trst, 23. siječnja 1904.). U njima je izražen njegov pogled okrenut prošlosti, s vapajem kmetova u Kaštelu nad Jamom, i budućnosti (Danju se veljem nadam i radujem.) i opijenost noćnom prirodom i mirom: Mirišu lipe. Srebrn –mjesečine / žice se tanke vuku kroza granje. / Sva varoš sja sred ponoćne tišine / ko začarani grad istočne sanje. / Spokojni mire, čarobno mrtvilo! (Noć u Pazinu). Nazor je u Pazinu vidi središte buduće slobodne, narodne Istre.
U Pazinu je napisao ili pripremio četiri svoja djela. Ciklus soneta „Istarski gradovi“ (kasnije proširen u „Hrvatske gradove“), balade „Krvava košulja“, povijesni roman „Krvavi dani“, nastali su u tom pazinskom razdoblju (1903 –1906), značajni su zbog novog pjesnikova stava prema realnosti. Naime, Nazoru se tek u Istri seljak nametnuo kao narod, njegov narod, predmet dostojan književnog oblikovanja. Knjigu o kraljevima hrvatskijem Nazor je objavio u Zadru 1904. vjerojatno za školskih praznika, dakle dok je bio na službi u Pazinu.
Nazor u Istri nije ulazio u dnevnu političku borbu, ali je osjetio Istru i njene probleme tako da su ga često smatrali rođenim Istraninom, čak i takvi kritičari kao Anton Gustav Matoš i književnik i publicist Vladimir Lunaček.
Poemu Krvava košulja – Uspomene iz doline Raše (Pula, 1905) napisao je nakon jednog putovanja tom dolinom od Lupoglava do Labina. Iz iste doline i iz istog domoljubnog duha nastao je narodno-prosvjetiteljski roman Krvavi dani obavljen 1908. – istarsko „Zlatarevo zlato“ i „Seljačka buna“ ujedno, ali romantičnije (M. Žeželj, Tragom pjesnika Vladimira Nazora, Zagreb 1973). Pravi glas hrvatskog istarskog sela i seljaka Nazor je uspio izraziti u svom koparskom razdoblju.
Nazor je zauvijek napustio Pazin prije početka nove školske 1906/07. godine i preselio se u Kopar, gdje se začela ideja o Velom Joži. U koparskoj Učiteljskoj školi Nazor se susreo sa slikarom i glazbenikom Sašom Šantelom. Zajedno su radili samo godinu dana, jer je Šantel u rujnu 1907. premješten u pazinsku Gimnaziju. Obojica zadojeni mišlju o potrebi nacionalnog buđenja slavenskog, hrvatskog i slovenskog, naroda, vjekovima potiskivanog od njemačkih i talijanskih zavojevača i privučeni prirodnim ljepotama Istre i njenih gradova, ubrzo su se zbližili.
U svojim Uspomenama (Spomini, Srce in oko, 1992.), pisanim pred smrt 1945. u Ljubljani, Šantel piše o prijateljstvu i suradnji s Nazorom: „Najzanimljiviji znanac bio mi je … Vladimir Nazor, koji je stigao u Kopar iz Pazina. S njim sam se mnogo družio, te sam zalazio u njegov stan, gdje mi je čitao neke svoje pjesme. Tad se bavio proučavanjem istarske povijesti, pa je s velikom zanimanjem čitao Caprina. U njemu je, u ulomku iz povijesti Motovuna, našao mjesto gdje se spominjalo da su blizu Motovuna iskopali kostur neobične veličine. Ta opaska potaknula je Nazora na zamisao o seljaku gorostasu, koji se borio s mletačkim moćnicima. Nazvao ga je Veli Jože. Nagovorio me da njegovu pripovijetku, koju je bio zamislio, ilustriram, na što sam drage volje pristao. Na tom smo radili usporedno. Teme mi je određivao on sam. Kad je imao napisan ulomak, odgovarajuća ilustracija bila je također već gotova …“.
Motovun je bio Nazorova čežnja zbog stare Motovunske šume. Odlazio je rado tamo na izlet Parenzanom, uskotračnom željeznicom od Trsta do Poreča (izgrađena 1902). Na proljeće 1907. piše Nazor u predgovoru proze za mladež Istarskim bolovima (1930), odvezao se jednog prazničnog jutra o uskršnjim praznicima ponovno u Motovun. Kad se popeo na brijeg začudio se kad je ugledao puno ljudi pred crkvom sv. Stjepana. Očevi, majke i sestre dopratili su sinove i braću na novačenje. Kada je novačenje u Gradskoj palači završilo u vojsku i mornaricu uzeti su gotovo sami seljaci, na četiri godine, došlo je do svađe gužve između seljaka građana na željezničkoj postaji.
Građani su pobjegli u grad, a jedan krakati dugonja, Jože, poveo je novake na grad naoružane štapovima, motkama, kamenjem. Očekivali su otpor građana, ulične borbe, ali ih je Motovun dočeka pust i miran. Seljaci su se začudili strahu građana, zatim udarili u pjesmu, lupali štapovima o vrata, izazivali građane na megdan. A zatim, na zvižduk vlaka otišli na postaju. Sutradan su se građani hvalili kako su svojim mudrim držanjem spriječili krvoproliće; seljaci su shvatili njihov strah i počeli mijenjati svoje pokorno držanje, ali je glavni dobitnik bio pjesnik, koji je u toj neostvarenoj bitki sagledao lik svoga diva-kmeta Velog Jožu.
Mašta je počela raditi. Pomakla je Jožin lik u prošlost. Motovunske zidine, patuljasti građani, lukavi kamerlengo, napuhani vitezovi Odo i Braccioduro, silni ban Dragonja i galiot Ilija, gorostasi kmetovi, veliki u radu, jadni u gramženju za zemljom ispunili su simboličku priču o divu kmetu.
O bliskoj suradnji Nazora i Šantela na stvaranju Velog Jože saznajemo iz teksta dopisnice poslane iz Kopra, 16. ožujka 1908., Nazor između ostalog piše Šantelu: „Ja ću na rukopis naznačiti gdje da se postave slike, i to kad budem imao slike u rukama tj. kad ih od Vas primim“. Otada je Nazor mijenjao, dotjerivao tekst, o čemu u jeku priprema za tiskanje pripovijetke kao zasebne knjige skreće pažnju Šantelu u dopisnici poslanoj iz Kastva, 4. studenoga 1908.: „Velog Jožu pročitajte još jedanput, jer sam mnogo toga promijenio“. Nazorova pripovijetka sa Šantelovim ilustracijama prvi je put kao posebna knjiga objavljena u Ljubljani 1908, u nakladi Matice slovenske, kao treći svezak Hrvatske knjižnice, s posebnim uvodnikom posvećenim Istri i slovniškim navodilom u prilogu.
Više manjih i cjelostraničnih slika i inicijala (ukupno 28 ilustracija) u secesijskom duhu, s naglašenom linijom, dekorativnim elementima i stilizacijama prate napeto literarno događanje. Svojim likovnim predodžbama Velog Jože u alegorijskim i nadrealnim prizorima, Šantel je simbolično izrazio istarskog seljaka i svu njegovu prošlost.
Tekst pripovijetke i ilustracije koje ga prate vrlo se dobro nadopunjavaju, zapravo, Šantel je prizore koje je odabrao iz najpoznatije istarske priče ilustrirao u skladu s tekstom. Vrsne ilustracije govore o Šantelovom izrazitom smislu za dekorativnost i ornamentalnost, koju je znao uplesti u pojedine prizore, crtane tušem u tipičnom secesijskom stilu.
U isto vrijeme i na istom mjestu, pod Motovunom, začela se i prva Nazorova „socijalna priča“ – Boškarina. Ove dvije istarske priče, Veli Jože i Boškarina, uz kasnije priče iz djetinjstva, nesumnjivo su najbolje i najoriginalnije što je pjesnik dao u prozi. (tekst: Josip Šiklić)