Za koji će se dan, točnije 12. srpnja, navršiti točno sedamdeset godina od osnutka pazinske tvrtke Kamen koja se može pohvaliti da je preživjeli hrvatski ekonomski fenomen devedesetih zvan privatizacija, i kao jedina pazinska velika industrija ostvariti dodatni rast i razvoj, o čemu smo pisali ovdje.
Kamen trenutno broji nešto manje od četristotinjak radnika, radi u osam kamenoloma, od čega šest u Istri i dva u Dalmaciji. Kamen je globalni igrač koji gradi po brojnim relevantnim mjestima u svijetu te primjerice sudjeluje u opsežnim javnim radovima uređenja Pariza uoči najvećeg sportskog događaja – Olimpijskih igara.

Kad bi radili globalnu mapu na kojoj je Kamen bio prisutan na njoj bi se našle brojne države poput Gabona, Zimbabvea, Brazila… Brojna međunarodna zdanja nezamisliva su bez ove pazinske tvrtke poput zagrebačke katedrale, bečkog parlamenta, nacionalnog teatra u Budimpešti, kineskog Muzeja znanosti i tehnologije u Šangaju, ruskog Krasnodara… jedan od značajnijih europskih amfiteatarskih gadova – francuski Nimes je popločen tim kamenom, u ratu stradala šibenska katedrala Svetog Jakova, a svoje prste ima i u obnovi potresom stradale L’ Aquile.
U široj okolici ovdje je naravno porečka riva i glavni trg, rovinjski Grand Hotel, venecijanski Ponte della Constituzione, spomenik Draženu Petroviću u Lausannei, Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu, križ na ušću Vuke u Dunav u Vukovaru…. Sudjeluje i u izgradnji poslovne zgrade tvrtke Daikin u Belgiji.
No, kako je došlo do razvoja takvog kamenarskog giganta u hrvatskim razmjerima upravo u središtu Istre.
Odgovor na to pitanje moramo potražiti u prošlosti, pa se malo vratili koji stotinjak godina unatrag. Kamenarska industrija svoj zamah doživljava izgradnjom željeznice u razdoblju Austro-Ugarske Monarhije, a istarski se kamen ugrađuje u velika zdanja u Beču i Budimpešti (zgrada parlamenta).
Otvara se kamenolom u Marčani, a posebno je bitna 1929. godina kada je Tarskoj vali osniva zadruga za eksploataciju kamena, a iste godine inž. Ujčić eksploatira Mandorlato koji se nalazio u samom središtu Pazina nedaleko današnje zgrade Pazinskog kolegija (sjemeništa), na području Dršćevke. Mandorlatom su izgrađene i pojedine zgrade u Pazinu.
U Bazgaljima se 1934. otvara kamenolom, a tada se kamen izvozio u Ameriku.
Počinje se s proizvodnjom arhitektonsko-građevinskog kamena zabilježena je 1937., kada se proizvelo ukupno 1.853 m3 blokova. Istrapedia.hr navodi kako je neposredno nakon II. svjetskog rata u Istri djelovalo ukupno 29 tvrtki za eksploataciju kamena, no sljedećih su godina mnoge od njih zatvorene te 1950-ih djeluju tri tvrtke: Istarski nemetali u Puli, Istarski boksiti – Kamenolom Kanfanar u Rovinju i Kamenolomi Buje.

Godine 1954. osnovana je tvrtka Kamen sa sjedištem u Pazinu, koja je 1961. preuzela kamenolome Istarskih nemetala i Kamenolom Kanfanar od tvrtke Istarski boksiti, a 1963. tvrtku Kamenolomi Buje, a prvi direktor čiji se spomenik može vidjeti ispred ulaza u pilanu, bio je Josip Paulić.
Cjelokupna proizvodnja arhitektonsko-građevinskog kamena spojena je tada u jednoj tvrtki, koja je u tom trenutku raspolagala trima pogonima preradbe (Pula, Pazin, Marušići) i s 14 aktivnih kamenoloma u Istri.
Eksploatacija blokova obavljala se do tada bušenjima, miniranjima, odlamanjima te oblikovanjem. Nakon II. svjetskog rata uvedena je elikoidalna žična pila kojom se blokovi režu uz upotrebu kvarcnoga pijeska.
Mijenja se način eksploatacije te se pod vodstvom dugogodišnjeg direktora inženjera Karmela Krebela 1967. godine uvodi metoda eksploatacije s horizontalnim potpiljivanjem otkrivke, što rezultira povećanjem proizvodnje blokova na iznad 5.000 kubika blokova godišnje.
Inženjeri Ivan Cotman i Anđelo Damijanić zaslužni su za uvođenje dijamantne pile u proces eksploatacije 1981. te metode s prespliting miniranjem otkrivke 1989. čime se još četiri puta povećava proizvodnja – na 20.000 kubika blokova godišnje. Usporedno s tim procesima razvija se pogon preradbe u Pazinu, u kojem je centralizirana preradba kamena u Istri.

Godine 1994. uvedena je metoda podzemne eksploatacije kamena s nepravilno raspoređenim stupovima (Cotman, Damjanić) u kamenolomu Kanfanar, a proizvodnja se i dalje povećava.
O devedesetima i preživljavanju u novim okolnostima se posebno osvrnuo danas pokojni direktor Karmelo Krebel u monografiji „Kamen Pazin 1954-2004.“, objavljenoj 2004. godine pa kaže: „Godine 1989. „Kamen“ Pazin izlazi iz IGMA-e i postaje ponovno samostalna Radna organizacija….
To je za Kamen najteži period, ali mi smo ostali ne samo živi, nego i najuspješniji. 1991. raspala se bivša država Jugoslavija, raspalo se i socijalističko uređenje. Potrebno je bilo veoma puno uraditi da bismo preživjeli i ostali svoji na svome:
– zbog rata prestali su poslovi u bivšoj državi , a izvoz je ograničen sankcijama; trebalo je se starati o poboljšanju kvalitete proizvoda, a to je značilo investirati u opasno vrijeme kad su kamate iznosile i preko 18% godišnje;
… morala su se iznaći nova tržišta u izvozu kao zamjena za jugoslavensko i hrvatsko tržište zarobljeno ratom: 1987. preko 30% ukupnog prihoda ostvarivalo se na teritoriju Srbije; u tom teškom vremenu osvojeno je tržište u Mađarskoj, Francuskoj i donekle u Poljskoj, Belgiji …
…istraživalo se i u inozemstvu i to u Zimbabveu i Brazilu. U Zimbabveu se stalo zbog tamošnje političke nesigurnosti, a u Brazilu zbog toga što je pomalo potražnja za granitom jenjavala i zbog domaćih briga koje je trebalo u hodu rješavati.
… najveća briga direktora kamena i njegovih najbližih suradnika bila je pretvorba i privatizacija firme. Unatoč brojnim pritiscima, s raznih strana, držali smo se i održali, te je na koncu sve s uspjehom okončano tako da danas nas 18 ujedinjenih u firmu Istra Marmi zajedno s malim dioničarima posjedujemo preko 80% udjela u tvrtki Kamen.
Osam godina velike neizvjesnosti, neprospavanih noći, opasnog plivanja među morskim psima…
Nesmiljeni način kapitalističke proizvodnje nosi sa sobom, osim ostaloga, zavist, egoizam i slične nedaće, ali protiv toga moramo se svim sredstvima boriti.“, zaključuje Krebel.

Priča o Kamenu s bogatom tradicijom ide naprijed, i očito će uz ulaganje u održivost i konkurentnost ispisati još brojne stranice povijesti.
(U tekstu su korištene fotografije iz monografije “Kamen 1954-2004”)