Kao u nekakvim scenarijima špijunskih filmova kad bi čovjeku ispričali da u jednom od pazinskih nebodera živi jedan od najpoznatijih novozelandskih pjesnika, priča bi se učinila pomalo i nevjerojatnom. No, zaista ovu ćemo Ćakulu posvetiti našem sugrađaninu Davidu Howardu koji se, već nekoliko godina po dolasku u pazinsku Kuću za pisce, odlučio skrasiti u srcu Istre.
No, najprije nekoliko riječi o njemu. David Howard osim što je pjesnik, pisac je i urednik. Njegova su djela uvelike objavljivana i prevođena na razne europske jezike. Izdao je 10 zbirki pjesama, a na KaLibar festivalu publici će se predstaviti s novom zbirkom Rāwaho – The Completed Poems (Rāwaho – završene pjesme) izdanom 2022. godine. Rāwaho je maorska riječ koja opisuje čovjeka koji je outsider, „koji ne pripada”.
Dugo je godina radio kao nadzorni pirotehničar te na specijalnim efektima na velikim spektaklima. Među mnogobrojnim suradnicima najpoznatiji su svakako rugby reprezentacija All Blacks, Janet Jackson i njaveći heavy metal bend na svijetu – Metallica. Nakon iscrpljujućeg načina života i gotovo 25 godina rada, na prijelazu iz 1999. godine u novi milenij, Howard se povukao iz svoje uloge pirotehničara kako bi živio i pisao u Pūrākaunuiju, malom naselju sjeverno od Dunedina.
Iako je Howard uglavnom živio na Novom Zelandu, njegov rad ga je odveo u mnoge različite zemlje. U veljači 2009. prisustvovao je Međunarodnom festivalu poezije u Granadi, u Nikaragvi, gdje je upoznao Marka Pogačara, a tamo je boravio kao primatelj stipendije Međunarodnog programa za pisce.
Zahvaljujući tom poznanstvu koje prerasta u prijateljstvo, 2016. godine bio je sudionik pjesničke karavane Goranovog proljeća, a na njegov se nagovor prijavio i postao gost pazinske Kuće za pisce u srpnju 2017. godine, nakon gostovanja na zatvaranju LitLink festivala u Zagrebu. Kao sugovornik vrlo je interesantan, širokih životnih nazora i bogatog iskustva s izrazitim smislom za humor. Vezu s Novim Zelandom i dalje aktivno održava, a radi kao on line učitelj kreativnog pisanja.
Davide, kako iz ove perspektive gledaš na period rada na velikim spektaklima, posebice recimo s Metallicom?
To je bio dobar posao, svrha je zapravo raspaliti publiku, odnosno u što kraćem vremenu izazvati uzbuđenje na uštrb svih drugih emocija. Iako se možda čini da ovaj posao ostavlja puno slobode, u suštini nije tako, tu je jako puno predprogramiranja da se proizvede ogromna energija koja na stageu eksplodira. Osim toga, treba uzeti u obzir da članovi Metallice nisu stvarno slobodni i zbog činjenice da su prodali 125 milijuna albuma pa su im očekivanja publike dodatno opterećenje.
Shvatio sam da što si komercijalno uspješniji, manje imaš priliku biti stvarno svoj. Dečki iz Metallice rade svoj posao jako dobro, frontman James Hetfield ima jaku poslovnu inteligenciju; bez obzira na jaku financijsku motivaciju bend se izuzetno trudi pridobiti i zadovoljiti publiku. James je odgojen u obitelji pripadnika crkve kršćanske znanosti pa razumije bolje od bilo koga da je heavy metal, ustvari, o izvornom grijehu i otkupljenju.
Taj mračan pogled na svijet privlačan je mladim muškarcima i ženama, glazba puna moralne tame ima seksualan naboj, ali predstavlja slikovnicu o tome što znači voljeti, iskazuje želju, a ne ono što ljubav stvarno jest.
Na koji je način Metallica utjecala na tvoje književno stvaralaštvo?
Radeći s Metallicom naučio sam kako biti nevidljiv. Shvatio sam da bih, ako ostanem nevidljiv, mogao postati bilo koji od odabranih likova pišući knjigu. Gledajući tisuće ljudi svake noći u reakciji sa svojim herojima na pozornici, postalo je jasno da više slobode ima u bivanju koje je manje određeno „slikom o sebi”. Radeći s bendovima, morao sam igrati jednu ulogu, nadzorni pirotehničar, dok sam pišući knjigu mogao postati bilo koji željeni lik.
Poslije Metallice, angažiran sam za suradnju s Janet Jackson, no u meni je već sazrijevala odluka da napustim pirotehnički posao zbog osjećaja da su i izvođač i publika uhvaćeni u sličnu klopku odnosa sa „slikom”. Svaka aktivnost u poeziji je određeni emocionalni luk koji u sebi podrazumijeva „obećanje transcedentalnosti“. Pop kultura, ne samo metal, pojednostavljuje emocije da se čine čiste; bijes je bijes, ljubav je ljubav – ali nema čiste emocije.
Ljubav može biti istovremeno požuda, posjedovanje, zlostavljanje, žrtva, strah od gubitka, ego, ali i nesebičnost. Vjerujem da pisanje može uspješnije istražiti kompleksnost toga što znači biti čovjek.
No, rock ili sport čime si se bavio ne bave se razinama ljudske složenosti?
Točno je. Sve što radim kao pisac je neki čin vjere, ne u smislu religioznih uvjerenja, već podrazumijeva rastuće razumijevanje ljudskog potencijala. Jezik je povijest bivanja čovjekom. Riječi su izvještaj o iskustvu koje su mrtvi ostavili živima. Moje nastojanje je vjerovati jeziku tako da mogu otkrivati likove i priče koje me čine stvarnijim nego što sam inače, no isto tako moram u svojim pričama ostaviti prostora čitateljima da pronađu i identificiraju sebe.
Ponekad želim funkcionirati kao trailer u filmu, tako da čitatelj može popuniti rupe, ali nadam se da ne patroniziram. Mislim da kad napišeš iskrenu knjigu, pomažeš čitatelju da se približi tome da postane osoba koja želi biti. Mislim da se taj proces ne događa na stadionu, sport i rock koncerti odvlače pažnju, ne nude otkrivanje. Mislim da je pisanje erotičnije od rockenrolla.
Kako je živjeti u Pazinu?
Izvrsno, odgovora mi anonimnost u kojoj živim i smirenost života u koji sam uplovio.