Sutra će se na prvom danu KaLibar festivala održati predstavljanje knjige porečke novinarke Sniježane Matejčić o služenju kazne njenog oca na Golom otoku, pod nazivom „Kad sam pročitala plavu bilježnicu“. Predstavljanje počinje u 20 sati, a vodit će ga urednik knjige Zoran Žmirić.
Iz opisa knjige naklade Fragmenti izdvajamo:
Kad sam pročitala plavu bilježnicu knjiga je u kojoj se zrcale dvije stvarnosti; s jedne strane to je dokumentaristički, povijesno relevantan zapis o sužanjstvu na Golom otoku koje je Vladimir Grgić zabilježio u svojoj plavoj bilježnici i s druge, prozni album sa slikama djetinjstva kroz koje autorica i Vladimirova kći Sniježana Matejčić, godinama nakon očeve smrti po prvi put čitajući njegov dnevnik, skuplja fragmente prošlosti prepoznate između očevih redaka te s pomoću njih otkriva kako je Goli otok oblikovao ne samo njezinog oca, već i nju samu.
Kroz sjećanje na djetinjstvo s ocem koji za života nije progovorio ni riječi o svom golootočkom iskustvu, Sniježana Matejčić donosi dosad neispisan rukopis u domaćoj književnosti; priču goleme duhovne snage koja ni u koga ne upire prstom, koja umjesto tako uobičajenog prijenosa međugeneracijske traume nudi prozu gotovo utopijske autentičnosti i topline, priču koja očeve tišine pretvara u glasnu ljudskost prepunu razumijevanja – knjigu koja će vas zagrliti na kraju. (Zoran Žmirić, urednik knjige Kad sam pročitala plavu bilježnicu)
Iz knjige Kad sam pročitala plavu bilježnicu:
“Kad god razmišljam o tati i Golom otoku, a posljednjih godina to je najčešći kontekst u kojem razmišljam o njemu, vidim jasne slike iz njegove plave bilježnice. Vidim ga na skopskom željezničkom kolodvoru, gdje se oprašta od tete Vere. Vidim ga u vagonu vlaka kojim ga vraćaju u Požegu.
Jasno vidim prostoriju osvijetljenu samo stolnom svjetiljkom onoga koji ga čuva u požeškom zatvoru i njega kako leži uza zid na slamarici. Vidim ga u Zagrebu u zatvoru s meni nepoznatim ljudima. Da sam, kao što je on bio, vješta u crtanju, mogla bih naslikati gotovo crnu unutrašnjost hangara u kojemu zatvorenici od kruha rade figure za šah dok čekaju što će se sljedeće dogoditi. Vidim i sliku kad izlazi iz broda, zaslijepljen suncem i ne uspijeva razaznati što je pred njim.
Tijela drugih zatvorenika, natiskanih oko njega, nose ga u slap glasnih uvreda. Vidim ga i u sobi za ispitivanje, u redu za porciju hrane, s okrajkom kruha koji je poslije uvijek birao sa stola u našoj kuhinji. Vidim ga dok macolom udara po kamenu, ali ne vidim ruke krvave od žuljeva. Samo njegovu glavu s malo plave kose i onaj njegov pogled svijetlih očiju koje govore da je žilaviji od – čega?”
