Sutra (nedjelja) će se s početkom u 19 sati u pulskom Kinu Valli održati projekcija igrano-dokumentarnog filma “Zemlja Ognja“, redatelja Mladena Đakovića po scenariju Tonija Juričića u produkciji Level 52 za HRT. Film je među ostalim lokacijama sniman i na Gortanovom brijegu ponad Pazina.
Filmska ekipa ponovo je sastavljena od istarskih kreativaca počevši od redatelja Mladena Đakovića, scenarista Tonija Juričića, direktora fotografije s američkom adresom Gorana Načinovića, mladog i ambicioznog snimatelja, montažera i kolorista Antonia Zulijanija te producenta i glazbenog skladatelja Sanela Isanovića. Asistentica režije je Ida Skoko, kostime i scenografiju potpisuje Kristina Nefat, a šminku i frizuru Nina Rabar iz Gologorice. Urednik za HRT je Vladimir Brnardić. U filmu će se tako naći scene uistinu zapaljenih objekata, umjesto kompjutorske animacije gorućeg sela kako bi se gledateljima što vjernije dočarao osjećaj paleži, uništavanja i patnje. osim na Gortanovom Brijegu snimao se i u Zankovcima, Štifanićima i Čambarelićima
U detaljnoj pripremi obzirom da se radi o povijesnoj temi pomogli su Istarsko povijesno društvo, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Znanstveno-raziskovalno središće Koper, s brojnim profesorima povijesti i preživjelim svjedocima. Igrano-dokumentarni film ulazi u fazu postprodukcije te mu slijedi montaža, skladanje glazbe, i ostale radnje koje će zaokružiti do sada najveću produkciju Levela 52 u dokumentarnim vodama.
Dokumentarni film „Zemlja ognja“ donosi svjedočanstva o preživljavanju u najgorim vremenima Drugog svjetskog rata, kada su zloglasne nacističke Rommelove postrojbe harale Istrom u iščekivanju savezničkog iskrcavanja. Đino, Foška i Egidio samo su neke od žrtava rata koje su morale učiniti nezamislive stvari da bi preživjele. Stravični prizori urezali su im se u sjećanje, a zajednička im je želja da se takvo nasilje i zvjerstvo više ne ponovi. Evocirajući sjećanja preživjelih i razgovarajući sa stručnjacima, filmom se oživljava igrano-scenska panorama Istre kao zemlje ognja u periodu od jeseni 1943. do ljeta 1944. godine.
Među najstravičnijim događajima počinjenim u tom razdoblju ističu se zločini u selima Šajini i Bokordići te pokolj u Lipi. Sa svojih osamdesetak godina, Đino se prisjeća noći kada su vojnici ušli u selo te kako je jedan od sumještana izdao i otkrio poziciju Đinove obitelji. Kao dječak koji je tada imao pet godina, njega proganjaju sjećanja na gubitak svojih roditelja i većine članova obitelji. U njegovoj svijesti još uvijek odjekuje slika spaljenog sela i težine majčinog trupla ispod kojeg se skriva od njemačkih vojnika.
Sličnu sudbinu dijeli i Foška, koju su kao djevojčicu izvukli iz kuće, ispred nje zapalili kuću i odveli najstarijeg brata u logor. Dok je njezina majka prkosila vojnicima i nastojala ugasiti vatru, njezin je otac, kao pripadnik partizana, bespomoćno iz šume promatrao kuću u plamenu i odvođenje sina. Igrane scene rekreiraju osjećaj nemoći u kojima djeca gube svoje najmilije. Središnji dio filma dostiže kulminaciju fašističkim zvjerstvom – pokoljem civila u Lipi. Masakru sela nažalost svjedoče i fotografije koje su nacisti izradili kao suvenire svoje nehumanosti. Fotografije igrom slučaja preživljavaju rat zahvaljujući hrabroj djelatnici fotografske radnje koja je u tajnosti napravila duplikat filma i time očuvala materijalni dokaz fašističkog terora.
Dokumentarni film zatvara Vlado Šegon s obiteljskom pričom koja vraća gledatelja u doba kada je u kuću njegove bake Katarine upao Egidio Salvatori. Talijanski vojnik, koji je do jučer bio neprijatelj, postao je jedini spas za obitelj. U napetoj igranoj sceni rekonstruirat će se istinit događaj kada Egidio u dogovoru sa Šegonima preuzima identitet sina Giordana (koji je pobjegao u partizane) da ih Nijemci ne bi pogubili zbog izdaje. Prilikom svake nacističke racije, kada bi njemačke snage obilazile kuće i provjeravale jesu li svi muškarci kućanstva prisutni, Egidio je u ulozi Giordana Šegona odgovarao s presente (prisutan). Koristeći glumce u igranim scenama, rekreira se dvostruki život Egidija Salvatorija koji nastoji sačuvati svoju tajnu.
Gotovo osam desetljeća nakon završetka rata, svjedoci se nastavljaju suočavati s duhovima prošlosti. Otvara se Memorijalni centar „Lipa pamti“ u nastojanju da se nadolazeće naraštaje poduči o užasima fašizma, da se zlo koje je jednom proživljeno više nikad ne materijalizira u ljudskom duhu. Dan danas, Đino i dalje osjeća prazninu nepripadanja nakon što je ostao bez obitelji. Foška se prisjeća svoje majke koja je prekinula krug osvete spasivši ženu, koja ih je izdala Nijemcima, od bijesa sumještana. Egidio Salvatori vratio se u Istru nekoliko godina nakon završetka rata te se upoznao s osobom čiji je identitet preuzeo. Njihove obitelji nastavljaju njegovati prijateljstvo. Tolerancija i uzajamno poštovanje, kao osnovne vrijednosti humanosti, postaju vrijednosti djece i unučadi onih što su proživjeli zemlju ognja.
