Nekad je gotovo svako selo u Istri imalo svoju osnovnu školu, barem do četvrtog razreda. Tako je bilo i u Kašćergi, udaljenoj 15 km od Pazina.
Nažalost, Kašćerga je samo još jedno u nizu ruralnih mjesta u kojem je škola zatvorena.
117 godina rada škole
Mjesna škola u Kašćergi, jedna od najvećih zgrada u selu, izgrađena je 1902. godine. Zanimljivo je da su mještani sami financirali njenu izgradnju. U izgradnji i početku rada škole veliku zaslugu imao je tadašnji župnik Josip Gojtan, koji je prije toga na svoju ruku podučavao djecu pisanju i čitanju. Kroz školu je prošlo pedesetak nastavnika, a škola je najviše učenika brojala 1960. godine kada je radila u dvije smjene do osmog razreda, sa čak 120 učenika.
Od tada do danas, broj učenika se smanjivao. Škola je zatvorena 2019. godine.
Generacije i generacije učenika prošle su kroz ovu školu. Neki su se u njoj školovali, a potom i radili kao učitelji u njoj.
Osobno se sjećam priča moje pranone, rođene 1900. godine, koja mi je govorila o svojim školskim danima. Meni je to bilo čudno, ali zanimljivo. Nisu imali ni borše ni knjige, samo jednu ploču i pisalo (lapeš), na kojoj su pisali slova i brisali. Nije bilo klupa, sjedili su na podu. Kad sam bila mala, dala bi joj papir da mi nešto nacrta, i uvijek bi nacrtala lice s kovrčavom kosom.
Škola u Kašćergi imala je dvije učionice u kojima su bila po dva razredna odjeljenja ili tri kada nije bilo dovoljno učenika. Obično su kombinirali 1. i 3. razred, te 2. i 4. razred, a radile su dvije učiteljice. Kuharica i čistačica bila je ista osoba. Ostalo osoblje dolazilo je po potrebi iz susjedne škole u Trvižu, poput vjeroučiteljice i učitelja stranih jezika.
Sjećanja iz 1998.
Pohađajući ovu školu, osjećali smo se kao obitelj. Bilo nas je malo, bili smo izolirani od gužvi velikih škola. Svi smo se međusobno znali i dijelili sve, često međusobno nismo bili podijeljeni po razredima nego na “gornji” i “donji” razred. Na marendi bi se svi družili, bilo u školi ili izvan nje. Kuharica je spremala obroke za 15-20 djece i za učiteljice, pa smo tako često imali i domaći kruh.
Grijali smo se na peć na drva, a drva su u drvarnicu slagali sami učenici i učiteljice. Posebno sjećanje imam na televiziju koja je bila u donjem razredu u ormaru. To su bili naši počeci kina.
Džeparac nam nije bio potreban jer nije bilo trgovine u selu, osim utorkom kada bi dolazio kombi-trgovina, a tada smo samo čekali da kupimo smokiće pod marendom. Električno zvono koristilo se samo za označavanje početka prvog sata, velikog odmora i zadnjeg sata, a imali smo i klasično, staro zvono s kojim smo preko prozora zvonili kako bi pozvali učenike koji su ostali vani, što nam je bio poseban gušt.
Dvije strane medalje
Imati školu u blizini ima svoje prednosti i mane. Mala škola omogućuje bolju komunikaciju s učiteljima, a manji broj učenika omogućuje izvođenje nastave u prirodi češće nego u velikim urbanim školama. Tako smo, često bili vani, primjerice na satovima prirode ili likovnog.
No, svaka medalja ima dvije strane. U maloj pitomoj sredini natjecateljski duh nije toliko istaknut, što može biti prednost i mana, ovisno o perspektivi. Također, socijalne vještine bolje se razvijaju u većoj sredini. Nakon odlaska iz male škole nekoj djeci teže se priviknuti u većim sredinama koje ih čekaju.
Prijelaz iz male škole u Kašćergi u veću školu u Trvižu bio je stresan za mnoge učenike.
Osvrt na viđenje škole i rada u njoj učiteljice Gordane Hrvatin
“Prošlo je već dosta vremena (1973. god.) kad sam kao đak imala
prvi susret s malom Područnom školom u Kašćergi. Tu sam pohađala
prva četiri razreda. Bilo nas je malo (šest prvašića) i bili smo u
kombinaciji s učenicima 4. razreda u donjoj učionici. Na katu su bili
učenici 2. i 3. razreda. U školi su radile dvije učiteljice. Sve mi je bilo
zanimljivo, novo, imala sam puno prijatelja. Zdušno sam prihvaćala sve
obveze koja škola nosi. Imam jako lijepa sjećanja na te dane. Često se
sjetim igre koje smo se igrali (preskakanje lastika, ura-stoj, lovice…) na
velikom odmoru. Redovito smo išli u prirodu, skakali smo u vrećama,
potezali konop, hodali na štulama (piki) koje su nam roditelji napravili.
Izleti su bili rjeđe, jedanput godišnje u neko obližnje mjesto. Marendu
smo nosili od kuće i objedovali smo na školskim klupama.
Meni je tada školska zgrada izgledala lijepa i velika i ništa nam nije
nedostajalo. U jesen smo spremali drva, zimi ih nosili u učionicu a
učiteljica je ložila vatru. Tada su učenici u školu dolazili pješke, pa su si
više puta za lošeg vremena učenici kraj peći sušili odjeću.
Puno smo učili, slušali i poštivali svoju učiteljicu.
Kasnije, 1993. godine, ponovno sam se vratila u tu školicu ali u
drugoj ulozi, kao učiteljica. Prostor ove škole je ostao isti uz male
preinake u donjoj učionici. Učenika je i dalje bilo relativno malo,
dvadesetak u kombiniranim odjelima i dvije učiteljice. Preuzela sam
kombinirani razredni odjel 1. i 2. razreda. Za mene je to bio veliki izazov
jer sam došla iz MŠ Poreč i čistog razrednog odjela od 28 učenika.
Postavila sam ciljeve koje kao učiteljica želim realizirati s učenicima i oni
su mi bili vodilja u radu. Iziskivalo je to dosta rada na sebi, pripreme,
edukacije, surađivanja s vodstvom škole i drugim učiteljicama. S
današnjim odmakom mogu reći da sam uspješno vodila i vladala radom u
dvokombinaciji, kasnije i trokombinaciji kada se je broj djece smanjio te
nije bilo učenika za upis u 1. razred. U tom periodu bila sam jedina
učiteljica u školi. I tako punih 20 godina.
Zaista, tijekom tih godina bilo je lijepih, veselih i sretnih trenutaka ali
trebalo se nositi i rješavati i one manje lijepe. Djecu treba slušati,
razumjeti, prije svega voljeti. Svako je dijete osoba za sebe i ima ono
nešto dobro što treba prepoznati i poticati ga u tome. Kada stvorite
homogenu skupinu učenika onda možete i lijepo raditi. Nastojala sam da
učenicima škola bude mjesto učenja ali i druženja i igre. Kroz sve te
godine kroz školu je prošlo puno generacija učenika. Puno smo radili,
učili i trudili se. Nastojala sam ih uvijek uključiti u sve aktivnosti, voditi ih
na izlete i terensku nastavu, u prirodu, u obilazak našeg mjesta i na sva
mjesta koja su nam u datom trenutku bila dostupna ili smo to mogli realizirati.
Surađivali smo s lokalnom zajednicom i izuzetno dobro s
roditeljima učenika. Redovito smo pripremali priredbe koje su bile uvijek
dobro posjećene. Učenici su sudjelovali na različitim natjecanjima,
smotrama, posebno smo njegovali naš čakavski izričaj.
A školska zgrada? Kroz sve te godine malim koracima uređivala se
i sama zgrada škole. Učionice su poprimile ljepši izgled, postavljen je
novi pod, uređen je wc, kuhinja, ugrađeni su novi prozori i napravljena je
nova fasada. Škola je sasvim dobro izgledala i bilo je jako ugodno raditi u
toj ustanovi. Učenici su imali na raspolaganju i sva potrebna nastavna
pomagala i pribor. Učili su Engleski jezik već od prvog razreda i imali
izbornu nastavu iz Vjeronauka. Manja sredina, manji broj
učenika,„obiteljska” atmosfera i mogućnost da sa svakim učenikom
osobno radite i pratite njegov rad samo je doprinijela uspjehu učenika.
Posebno sam ponosna što je iz te škole izišlo puno uspješnih i
visokoobrazovanih mladih ljudi i s radošću pratim njihove uspjehe na
poslovnom i privatnom planu.
Tužno je što se godinama broj djece smanjivao i ponovno je ostala
jedna učiteljica te se u konačnici školska zgrada zatvorila. Ja sam
nastavila s radom u Matičnoj školi, s velikim brojem učenika u razredu.
Napominjem samo da školski sat traje 45 minuta bilo da u odjeljenju
imate 25 ili 5 učenika…
S mojeg gledišta, svakako je prednost biti u manjim odjelima, pa bili
oni i kombinacija. Radom u kombinaciji, kod učenika se pojačano
razvijaju organizacijske sposobnosti, samostalnost u radu i koncentracija.
Zatvaranje škole za ovo mjesto je veliki gubitak, selo se utišalo,
nema cike djece, nema radosti koju nam djeca pružaju. Teško je proći
kraj zgrade i promatrati je obraslu korovom, navučenih zastora i
napuštenu.
Želja mi je da u dogledno vrijeme školska zgrada ponovno “oživi”
Najljepše bi bilo da učionice ponovno ispune učenici ili bar da zgrada
dobije namjenu zbog koje će se ponovno iz nje čuti dječji smijeh.”
Zašto se ovakva idila nije održala?
Učenika nije bilo dovoljno. I ono malo djece iz sela, roditelji su počeli upisivati u druge škole. Vjerojatno zbog praktičnosti prijevoza između ostalog… Broj učenika počeo je opadati, a od 2005. godine gotovo svake godine nedostajao je jedan razred. Raditi u trokombinaciji, kad se ukazala prilika da tada ta dva razreda pohađaju školu u Trvižu u čistim razrednim odjelima, nije imalo smisla.
Zgrada je od tada ostala prazna. Sada prazni hodnici i učionice bude nostalgiju, tugu i težinu. Zgrada je još uvijek u dobrom stanju; s dobrim krovom, vratima i prozorima.
Nameće se pitanje – što s neiskorištenom zgradom? Ima li sustav kapaciteta da se bavi pitanjem praznih školskih zgrada i što se može učiniti s njima da se prilagode promjenama demografije i nekim novim potrebama zajednice.
