Gologrčanka Ena Križmanić jena od onih ljudi ke ćete jako često vidit nasmijane, a nedavno je ušla u uski krug onih koji se mogu pohvaliti s ten da je „otekla“ polumaraton.
Kako su nam šapnuli Mama Patricija bila je izrazito uspješna atletičarka kao tinejdžerka, a i sama Ena govori da je „čuda medalja doma“.
Ni bilo lako, ali uspjeli smo – nagovorili smo je na ćakulu i gostovanje u rubriki „Ča smo mi“.
Ča te je u jednom trenutku života potaknulo da se počnete baviti atletikom i trčanjem na otvorenom? Si odvajka bila u sportu ili si samo bila promatrač? Kako čujemo, trka je u genima, mama je anke bila ‘raketa’? 😊
Odvajk san maštala da se bavim nekin sporton. Bicikl, šetnja, brzo hodanje, bilo ča, volila sam bit u pokretu.
Od svega bin nakon nekega vrimena odustajala, a onda san jedan dan odlučila da se upusti u „Wing for life“ sa tetom i zrmanom.
Iskreno, to je bilo onako – gremo u Zadar da nan guzica vidi puta, a onda počneš trenirat…
Puno znači podrška od mame, puno je medalja doma, treba to pokušat dostić sad, haha! Mama je trenutno u procesu nagovaranja da skupa tečemo koju trku, nadan se da ću i to uspit 😊
Kako su izgledali tvoji prvi „treninzi“ ili aktivnosti, kako god bimo to nazvali – koliko si istrčavala na početku, a koliko danas?
Ma, počelo je to s „treninzima“ doma po selu, pravala pet kilometri, pa šest, pa rivala i na deset… Onda sam na nagovor pretelicah se pridružila pazinskim Sprintićima.
Prihvatili su me raširenih ruku i od onda na treninzima više nisam sama, nego u kumpaniji, a to je puno lakše!
Kad si shvatila da bi mogla napravit korak dalje i okušati se u polumaratonu?
Najprvo mi je i deset izgledalo puno, pa san ih istrčala. Nakon to 21, mislila san, ajme ma to ne ću nikad moć. Ali, kad san na treninzima vidila da bin to mogla, odluka je bila i lahka i brza!
Kako si se prontivala za polumaraton – fizički, ali i mentalno?
Iskrena da budem, fizički napor ne bi prevladao da ni bilo mentalne snage u treninzima. Puno je komponenti, ali jako je važno da je glava na mestu.
Ča je na polumaratonu tijekom utrke bi najteži osjećaj (eventualno kada je nastupi), a ka najljepši?
Najteži je bi osjećaj, prvi put tečen polumaraton – ću li uspjet bez da stanem ili odustanem? A najlipši, nema dileme – na kraju kad smo ja i moja „fijoca“ koja je tekla s menon ugledale cilj.
Dočekali su me na kraju familija, preteli, trenerica i Sprintići koji su me bodrili – stvarno lip osjećaj!
Kakav je osjećaj dolazak na cilj – pogotovo polumaratona, ali i onih prvih utrka kad si vjerojatno nekad sama sebe iznenadila?
Prvi utisak nakon pet kilometri je bi lip, ali rekla biin da san se prvi put sama sebe iznenadila na „desetki“.
Sad na polumaratonu u Poreču – tu pomisliš „je li moguće da san uspila?“
Koji savjet bi dala svima onima koji razmišljaju o temu da počnu teć, bez obzira na godine ili kondiciju?
Savjet? Puno rada na sebi, treniranja, ali nu – bez volje i odricanja se ne more uspjet niš u životu.
Lipo je sam sebe iznenadit, kad vidiš koliko se more s upornošću i željom – rad, odgovornost prema sebi i tijelu, malo odricanja, prehrana… Sve to utječe na sam ishod uspjeha, a osjećaj je na kraju fantastičan!
