Tinjan je poznat po mnogočemu čime se može pohvaliti, a tu svakako spadaju i mještani, osobito kad postignu iznimne rezultate. Ovog puta ističemo sjajnog Sandija Milohanića iz mjesta Milohanići koji je proljetos savladao najtežu, crvenu rutu svjetski poznate utrke “100 milja Istre”, osvojivši pritom izvrsno 78. mjesto. Time je postao prvi Tinjanac kojem je tako zahtjevan pothvat pošao za rukom.
Recimo za početak da je Sandi rođen 1984. godine u Puli, oženjen je i otac jedne kćerkice. Završio je osnovnu školu u Tinjanu, srednju trogodišnju školu u Bujama, dodatnih dvije godine u Pazinu te 2012. diplomirao informatiku na Veleučilištu u Rijeci. Tijekom prve godine studija zaposlio se u jednoj informatičkoj tvrtki te pararelno uz studij radio. Dan danas bavi se informatikom kao inženjer programskih rješenja. No neopisivo važan dio njegovog života je i sport.
“Treniram gotovo svakodnevno, i ako se dogodi da jedan dan preskočim planirani trening jednostavno to osjećam, organizam kao da mi signalizira da nije uzeo svoj dnevni “doping”. Sve je krenulo od redovitog planinarenja s obitelji kad smo svaki vikend obilazili drage naše vrhove Ćićarije, s ocem sam rekreativno počeo voziti mountainbike, da bih 2002. godine aktivnije počeo voziti i odlaziti zajedno s klubom na natjecanja. Otprilike 2008. godine krenuo sam trčati, kratke distance pa sve do polumaratona i maratona. Spoj biciklizma i trčanja tražio je još nešto, neki dodatni izazov, pa sam krenuo plivati i tako završio u triatlonu, od kratkih pa sve do srednje dugih distanci. Pošto mi je trčanje najjača strana i najdraži sport, odlučio sam se posljednjih nekoliko godina upustiti u vode ultra traila” – priča nam Sandi o svojoj ljubavi prema sportu.
A upravo je utrku “100 milja Istre” pratio od samih početaka, čak je prve dvije godine i volontirao na utrci. No nikad mu, kaže, nije palo na pamet odraditi utrku takvog tipa jer mu to tada nije bilo privlačno. Dok je trenirao triatlon u planu mu je bilo savladati “Ironman”. Supruzi je tad rekao da će se, ne stigne li se pripremiti za “Ironman”, umjesto toga okušati na “100 milja Istre”.
Tako je, kaže nam Sandi, na kraju i bilo. Odluka je pala prošle godine u listopadu, a pokazala se kao pun pogodak. Jer Sandi je istrčao najtežu, crvenu rutu duljine 168 kilometara s ukupnom nadmorskom visinom od 6950 metara, u vremenu od 29 sati 32 minute i 20 sekundi. Na toj crvenoj stazi startalo je 350 trkača, utrku je završilo njih 210, a među njima i Sandi kao 78. po redu.
“Start crvene i najdulje staze startao je iz Labina starog grada u 17 sati, krenuli smo prema Rabcu preko Ripende u Plomin luku (15 kilometara od starta). Iz Plomina smo se uspinjali prema vrhu Sisol (835/mnv) pa se spuštali prema Mošćeničkoj Dragi (0/mvn, 35 kilometara od starta). Iz Mošćeničke Drage kreće najdulji i najteži uspon i penje se prema Vojaku (1400/mvn) gdje je ujedno i najviša točka nadmorske visine, pa se spušta prema Poklonu (52 kilometra od starta). Staza zatim vodi putevima Ćićarije prema Brestu – Brgudac (65 kilometara od starta) – Korita te savladavanju još tri vrha iznad 1000 metara nadmorske visine, Orljak, Gomila i Žbevnica. Sa Žbevnice spušta se prema Buzetu (99,5 kilometara od starta) gdje se nalazi najveća okrjepna stanica na utrci i natjecatelji mogu pojesti topli obrok, zamijeniti opremu, koristiti krevete za odmor i tuševe” – priča nam Sandi o detaljima utrke te nastavlja da se zatim od Buzeta kreće dalje prema jezeru Butoniga (115 kilometara od starta) te u osvajanje još dva vrha od 400 metara.
Potom slijedi uspon na Zamask, pa na Motovun stari grad, spust u Livade i uspon na Oprtalj (131km od starta).
“Od Oprtlja izgleda sve lakše jer nema više velikih uspona, slijedi nastavak trail stazom prema Grožnjanu (147 kilometara od starta) te posljednja kontrolna točka Buje (155 kilometara od starta) i cilj u Umagu, 168 kilometara. Tijekom cijele staze smo svakih dvadesetak kilometara imali okrjepne stanice, a ja sam nastojao na njima provesti što manje vremena kako ne bih gubio tjelesnu temperaturu i lakše krenuo dalje” – prisjeća se Sandi detalja svog pothvata.
Što se tiče vremenskih uvjeta koji su ga pratili tijekom utrke, kaže da su se doslovno izmijenila sva godišnja doba. Kiša je počela već na putu prema vrhu Sisol, na usponu iz Moščeničke drage prema Vojaku padao je snijeg, prema Žbevnici je udarao jak vjetar, a na sve to još i kiša i tuča dijelom do Grožnjana. Za kraj, od Buja do Umaga natjecatelje je dočekalo gusto blato po kojem se teško hodalo, a kamoli trčalo.
No, Sandi kaže da mu ti vremenski uvjeti nisu predstavljali problem, s obzirom da je bio spreman i trenirao je po identičnim uvjetima. Ističe da na takvim utrkama natjecatelji moraju biti spremni na sve, jer nikada ne znaju što ih čeka na stazi. Vrijeme se u kratkom roku zna promijeniti, a to automatski utječe na potrošnju energije u tijelu.
“Tijekom cijele utrke osjećao sam se jako dobro, imao sam u jednom trenutku iznenadni pad energije na nekih 45 kilometara, pretpostavljam zbog promjene hrane. Na utrku sam krenuo sa svojom hranom koju sam si pripremio i inače koristio tijekom treninga. No dogodilo se da na utrci organizam nije prihvaćao istu hranu, jednostavno nisam mogao jesti. Tako sam jeo ono što nas je čekalo na okrjepnim stanicama i uspio nekako izbalansirati nutritivne vrijednosti koje su mi bile potrebne. Osim snage koja je potrebna da bi se izdržala cijela utrka, ništa manje važna je mentalna snaga koja je vrlo bitna za savladavanje teškoća s kojima se čovjek nosi tijekom cijele utrke. Nisam imao problema s tim, jer čvrstoća mentalne snage koju imam, a koja je stečena iskustvom i dosadašnjim izazovima u sportu, itekako mi je pomogla. Izazovno je kada znaš da si u igri s vrhunskim sportašima, a s druge strane moraš biti spreman na to da te takve stvari ne demotiviraju u smislu rezultata i vremena provedenog na stazi” – pojašnjava Sandi.
Jasno je svima da je za ovakav pothvat potrebna velika motivacija i ta već spomenuta mentalna snaga, što potvrđuje i Sandi. Kad čovjek zna, ističe, koliko je vremena uložio u pripremu, jednostavno isto tako zna da bi bilo šteta odustati. Jedini razlog za odustajanje mogla bi eventualno biti ozljeda s kojom se nije mogao nositi, ali čak i na to, kaže Sandi, svaki natjecatelj treba biti mentalno spreman.
“Na 45. kilometru, negdje ispred vrha Poklon, pao sam i natukao kuk i rame, a na 110. kilometru sam uganuo nogu. Bez obzira na to dogurao sam do cilja, no da nisam bio spreman mentalno ne bih to mogao izdržati. S druge strane podrška koju imam, i znam da me podržavaju u tome što radim, daje mi dodatan vjetar u leđa i motivaciju do cilja. Jako puno toga je je tu što čovjek nosi u sebi i što ga drži od starta do cilja” – otkriva nam Sandi koji pritom ističe da općenito voli izazove u sportu, a o sumnji u sebe uopće ni ne razmišlja jer kad ulazi u neku utrku zna da je spreman na svim razinama.
Inače, Sandi je prvi Tinjanac koji je odradio ovako težak sportski izazov na utrci “100 milja Istre”. No svakako želi istaknuti da su osim njega na “100 milja Istre” sudjelovali i drugi Tinjanci – Jasminka Štifanić, Siniša Štifanić, Valentina Velić Srdoč i Antonio Vadinjof koji su istrčali 42 kilometra.
Sandijeve pripreme krenule su početkom rujna 2022. Plan je, kaže mladi sportaš, bio odraditi kvalitetne pripreme, s obzirom na duljinu i težinu staze, ali i na kratki vremenski period koji je imao ispred sebe. Cilj mu je bio i da se pritom ozljede smanje na minimum ili čak na nulu. Zato je Sandi morao vjerovati sam sebi da je plan treninga koji si je složio dobar.
Da bi bio siguran u to sredinom listopada 2022. prijavio se na maraton u Ljubljani kako bi testirao je li na dobrom putu trenažnog perioda. Maraton je odrađen prema planu, i to ga je uvjerilo da nastavi dalje. Trenirao je šest dana u tjednu, s jednim danom odmora. U vrijeme trenažnog perioda vrlo bitan dio predstavljalo je sastavljanje adekvatne prehrane, što je Sandi sve osmislio sam. Isprobavao je, kaže, različite varijante kako bi pogodio hranu koja mu najviše odgovara s obzirom na nutritivne vrijednosti.
Najviše je trenirao tijekom zime, kad su dani kraći, a vrijeme lošije. Jer takvi uvjeti dobar su period za sportaša da još više istrenira psihičku komponentu. Zato je Sandi mnogo treninga odradio kad je padala kiša ili snijeg. Satima je znao bio vani po takvim uvjetima, a bilo je tu i dosta noćnih treninga. Jedini je to način, ističe Sandi, da čovjek sazna koliko je doista psihički spreman. Jer kad ni teški vremenski uvjeti nisu prepreka za trening, onda je to ono što sportašu pokazuje da je na pravom putu priprema. Sandijeve pripreme urodile su sjajnim rezultatom na utrci, pa ga pitamo kako se osjećao u onom trenutku kad je došao do cilja.
“Teško je opisati osjećaje koji su se budili u meni dok sam se približavao cilju, a posebno ulazak u cilj. Znate da ste odradili nešto, emocije su bile tu ali ništa spektakularno, vjerojatno jer je lagani umor već bio na putu i mozak u tom trenutku ne procesuira te informacije. Tu je bila podrška, obitelj, prijatelji koji su me dočekali, i to mi puno znači”, iskren je Sandi.
Inače, utrka “100 milja Istre” ušla je u seriju UTMB utrka.Svi koji završe na događajima UTMB Svjetske serije dobivaju UTMB Running Stones (posebna kategorija bodovanja) koji se mogu koristiti za ulazak u lutriju za finale UTMB World Series. Atraktivnost ove utrke iz godine u godinu raste, pa je tako “Istra 100 by UTMB” postala prva utrka europske sezone trčanja u UTMB WorldSeries na kojoj svi žele osvojiti što bolji plasman i tako osigurati ulaz na UTMB finale svjetske serije koje se održava jednom godišnje na tromeđi Francuske, Švicarske i Italije. A kakvi su Sandijevi planovi?
“Do kraja ove godine planiram odraditi dva maratona koji mi dobro dođu kao priprema za ultra trail kojeg namjeravam otrčati krajem rujna, i koji mi je bitan radi bodovanja. Nakon toga kreću pripreme za “100 milja Istre” za sljedeću godinu. Cilj je 2024. odraditi Ultra trail Mont Blanc, naravno, ako budem imao sreće s prijavama” – optimističan je ovaj odlični sportaš iz Tinjana.