Košarkaško igralište u Pazinu godinama je bilo popularno mjesto na kojem su generacije Pazinaca igrale košarku, haklu, sklapale prijateljstva, a prije izgradnje dvorana nije bilo neubičajeno i da se na njima igraju službene košarkaške utakmice.
Okrugla trideseta obljetnica smrti jednog od najvećih košarkaša – svjetskog virtuoza Dražena Petrovića. Kao da nam još i više nedostaje, a pogotovo ukoliko se uzme u obzir u kakvom je stanju danas hrvatska košarka i sunovrat koji je doživjela u ovom periodu.
No, vratimo se natrag na temu. Što je Dražen Petrović radio u Pazinu? Odgovor smo potražili u knjizi „Godine zmaja – nikad ispričana priča“ autorskog dvojca Marjana Crnogaja i Vlade Radičevića koji podrobno opisuju njegovu životnu epizodu u kojoj je Dražen Petrović vojsku služio u Puli, u mornarici.
“Ovdje u garnizonu Pula bio je Mornarički nastavni centar u koji su dolazili mornarički regruti iz cijele bivše Jugoslavije. To je, naravno, bila prednost, uz odlične uvjete. Vrijedi spomenuti da sam ja, osim što sam bio aktivni starješina, kroz svojih pola stoljeća bavljenja košarkom, nakon što sam u razdoblju od 1962. do 1983. nastupao za drugoligaša Istra Građevno, bio čak i kapetan ekipe, radio i kao savezni sudac i kao trener i kao delegat.
U to vrijeme bio sam dobar sa svim klubovima u bivšoj Jugoslaviji, tako da su njihovi igrači ciljano dolazili u Pulu na služenje vojnog roka. To je počelo negdje 1978. godine i među prvima je u Pulu došao kasnije svjetski poznati trener Svetislav Pešić. Od ostalih poznatih trenerskih imena u Puli su vojni rok služili Grdović, Trifunović, Prelević, Tabak, Vranković, Anzulović, Marković, Perasović… Znači čitava jedna plejada budućih trenera koji su, naravno, tada bili mladi i aktivno su igrali košarku.
Od igrača je prvi došao vrsni šuter Dragan Arsić (Borac Čačak) te Branko Macura (Jugoplastika Split). Bili su to začeci programa kroz koji smo aktivnim sportašima pokušavali olakšati vojni život, a onda smo 1983. isposlovali da u Pulu dođe još veći broj vrsnih košarkaša koji bi radili po programu.”
Nakon što je KSJ administrativnim činom Šibenčanima oduzeo toliko željeni naslov prvaka, njihov najbolji igrač okrenuo se sljedećem koraku u životu – odsluženju vojnog roka.
Faruk Kulenović se prisjeća: “U to je vrijeme krenula priča da ‘Dražen nema šuta, da sve rješava driblingom i prodorom’ i to ga je poprilično smetalo. Kada je došao u vojsku u Pulu, postavio je standard. Jovanović mu je kao ispomoć na raspolaganje dao dva vojnika i dok ne bi zabio 500 šutova, trening ne bi bio gotov! To je činio cijeli vojni rok, a tog se ‘pulskog’ standarda pridržavao tijekom cijele svoje karijere!”
Tako se rodila ideja da pulski garnizon formira snažnu ekipu predvođenu Draženom. Radi ostvarenja tog nauma, prema kazivanju Gorana Radmana, vojnici su dobili zadaću da od raspoloživog građevinskog materijala sagrade po dva košarkaška igrališta.
Tako je ekipa pulskog garnizona predvođena Draženom Petrovićem nastupila u pazinskom igralištu 23. rujna 1983. godine.
U ekipi garnizona uz Dražena su igrali Labinjan Mladen Mohorović iz Cibone, Ivica Dukan iz Splita, Nenad Slavica iz Šibenika, Branko Blažević i Nikša Paravinja iz Zadra, kasnije Pula, Mamut iz Pule pod vodstvom pokojnog Slobodana Đoke Jovanovića. Za domaću ekipu koja je nosila naziv plastičarskog giganta Istraplastike su igrali Valter Sirotić – Cane, Zoran Burić, Draško Drašković, Ivan Šujević, Nenad i Nevio Ferenčić, Goran Brumnić, Veljko Guštin, pokojni Delzi Ladavac, Robert Bogešić i igrač – trener Damir Ćus. Renomirani gosti predvođeni košarkaškim asom su pobijedili sa 106:86 (58:37).
Međutim, važnije od rezultata jest uspomena na velikog Dražena Petrovića. Život leti, Kapetane.
Dio teksta preuzet s Istrasporta.eu i Index.hr
