U subotu je u Novinarskom domu u Zagrebu održana konferencija pod nazivom “Opasne ideje – Sve dobro što ste oduvijek željeli Hrvatskoj, a nitko se nije usudio provesti”. Konferenciju je organizirala stranka Centar, a predavači su bili razni (uglavnom nestranački) stručnjaci iz područja ekonomije, zdravstva, obrazovanja, kulture, IT-a, povijesti, javne uprave i drugih područja. Svojim su izlaganjima otvoriti ključne teme i ponuditi konkretna rješenja za bolju budućnost Hrvatske.
Uz poznata imena poput Vedrane Pribičević, Dražena Oreščanina, Marka Vučetića, Mate Jankovića, Dubravke Jurline Alibegović i drugih, kao predavač nastupio je i Ivan Guštin iz Pazina, “opasnom idejom” iz IT područja kojim se bavi.
“Opasna ideja” pod nazivom “Public money, public code” koju je obrazložio na konferenciji govori o tome da se kod izrade IT rješenja po narudžbi po natječajima javnih nabava uz gotovu aplikaciju isporuči i kompletan dokumentirani izvorni programski kod.
Programska IT rješenja se u javnoj nabavi na svim razinama tijela državne uprave i jedinica lokalne samouprave isporučuju kao gotove aplikacije, s nedostupnim ili zatvorenim izvornim programskim kodom.
Kako bi se kod većih projekata dobila veća sigurnost i kvaliteta isporučenog rješenja, i osiguralo dugoročno održavanje i nadogradnje isporučenog rješenja, postavljaju se vrlo visoki kriteriji za ponuđače u smislu velikog prometa u poslovanju, velikog broja zaposlenih i do sada već realiziranih projekata projekata.
Time se broj mogućih ponuđača drastično smanjuje i vrlo često svodi na nekoliko uvijek istih najvećih IT tvrtki. Nadalje, jednom isporučeno takvo rješenje može održavati i nadograđivati isključivo prvotni isporučitelj, ako želi, kada želi i po kojoj god cijeni želi, jer nema konkurencije, čime se stvara “vendor lock-in”.
Treći i najveći problem s takvim rješenjima je što se ne mogu ponovo koristiti od strane neke druge javne institucije, već svatko mora ponovo nabavljati ili razvijati, i nakon toga održavati i dograđivati.
Sva tri problema mogu se riješiti tako da isporučitelj programskog rješenja uz gotovu aplikaciju isporuči i kompletan dokumentirani izvorni programski kod, pod EUPL licencom. U tom se slučaju kriteriji za tvrtke koje se u prvom koraku javljaju na takve natječaje mogu značajno ublažiti, čime se značajno povećava konkurencija na natječajima i daje prilika većem broju IT tvrtki.
Nadalje, za održavanje i dogradnje takvog rješenja se u tom slučaju može javiti praktično bilo tko, a ne više isključivo prvotni isporučitelj, čime se sprečava postavljanje proizvoljnih cijena usluge i još više omogućava kompetitivnost.
-Dodatno, jednom novcima poreznih obveznika plaćeno razvijeno rješenje može se ponovo iskoristiti bilo gdje postoji potreba za istim rješenjem. Osim što su uštede iz sve tri perspektive velike, dodatno se osigurava i besmrtnost takvog rješenja u slučaju da prvotni isporučitelj iz bilo kojeg razloga prestane to raditi ili postojati, kaže ovaj pazinski informatičar.
Ideja je u Hrvatskoj prvi put predložena 2013. godine u okviru tadašnje Radne skupine za otvoreni kod i otvorene norme, ali nikad nije zaživjela u praksi. Udruženje Free Software Foundation Europe je 2017. pokrenulo web stranicu publiccode.eu na kojoj je objavilo otvoreno pismo u kojem se od svih članica EU i na razini same EK donesu zakoni kojima će se za rješenja plaćena javnim novcem tražiti isporuka izvornog koda.
Inicijativu je do 2023. godine potpisalo preko 200 organizacija i preko 35.000 pojedinaca. Sama EU je osim EUPL licence, donijela strategije kojima se potiče uporaba programa otvorenog koda, isporuka ponovno iskoristivih rješenja po narudžbi u otvorenom kodu, provela je studije kojima se pokazuje kako takav pristup utječe na tehnološku neovisnost, kompetitivnost i inovativnost u EU ekonomiji, kao i veću sigurnost programskih rješenja, te i sama odlučila otvoriti već nabavljena IT rješenja plaćena novcima poreznih obveznika.
Na konferenciji su se, među ostalim, mogle čuli ideje o teritorijalnom preustroju, borbi protiv korupcije, pretvaranju Hrvatske u modernu tehnološku zemlju, pretvaranju zelenih oaza i zapuštenih dalmatinskih polja u agrarne parkove u funkciji turizma i prepuštanju nekretnina u vlasništvu države lokalnim samoupravama.
