Novi vlak na istarskoj pruzi. Kreće se i s modernizacijom sedam željezničko cestovnih prijelaza, od toga većina na Pazinštini. Rekli bi, napokon se nešto pokrenulo, trud i stalni pritisak se polako počeo isplaćivati. I to treba pozdraviti. Kao što treba pozdraviti najave da će doći još novih vlakova, modernijih, komotnijih i ono najvažnije – sigurnijih. Zato sam i osobno nedavno pohvalio odgovorne u HŽPP-u i resornom ministarstvu na ovom malom, ali važnom koraku prema revitalizaciji željeznice u Istri.
No, naravno da postoji i druga strana priče. Vozeći se od Pule do Pazina u novom vlaku hrvatske proizvodnje vidio sam veselje na licima djelatnika HŽ-a, putnika u vlaku, ali i građana koji su uz prugu pozdravljali novi vlak. I zapitao se pa gdje smo to bili proteklih 30, 40 godina? 2023. godine u turističkoj, za hrvatske pojmove razvijenoj regiji, u kojoj se ljudi vesele jednom novom vlaku na pruzi.
Nečemu što smo već imali pred tih 30, 40 godina. Kao da smo prespavali to razdoblje ili kao da gledamo u nekom čudnom formatu povratak u budućnost vlakom.
No, nije to ono što me najviše žalosti. Žalosti me činjenica da vlak koji može voziti 120 km/h u Istri to ne može. Na najbržim dionicama istarske pruge dozvoljena je najviša brzina od 80 km/h, a postoje mjesta gdje usporava i na 30 km/h zbog nepreglednih i nezaštićenih željezničko cestovnih prijelaza.
Jer, nemojmo zaboraviti da na dionici državna granica – Buzet – Pula ima 92 prijelaza i mnogo tračnica koje nisu adekvatne za veće brzine. Također, i dalje se ujutro u školu djeca voze starim vlakovima, što predstavlja sigurnosni rizik i česta kašnjenja na nastavu. I dalje nam putovanje od Pule do Zagreba vlakom, uključujući autobusnu vezu između Lupoglava i Rijeke , traje između 9 i 21 sat.
Oni stariji se sjećaju da je taj put prije 40 godina „zelenim vlakom“ preko Divače i Ljubljane do Zagreba trajao oko 4 i pol sata. Više nemamo graničnih prijelaza, u „Schengenu“ smo, ne vidim tehničku prepreku da opet ne putujemo preko Divače za Zagreb, ali i za Beč, Milano ili Bruxelles.
A koliko bi tek kolumni mogao napisati o pruzi Lupoglav – Štalije, željezničkoj vezi s Labinštinom. Pruga koja je desetljećima povezivala luku Bršica na istočnoj obali Istre sa željezničkom mrežom Europe. Da, Europe, jer to je cilj. Modernizacija postojeće pruge od Pule s jedne strane i Bršice s druge strane, preko Lupoglava i Buzeta do slovenske Divače, gdje se spaja na mrežu slovenskih, a time i europskih željeznica. I nitko racionalan ne očekuje velike investicije u novo probijanje tunela kroz Učku i spajanje na Rijeku.
Teško je takvu investiciju opravdati uz najbolju volju. Ali, modernizacija postojeće pruge, one pretežno teretne prema industrijskoj zoni u Potpićnu i dalje prema Bršici, kao i one pretežno putničke prema Puli, je nešto što nije nemoguće. Naprotiv, nije potreban otkup zemljišta, trasa postoji, ne zahtjeva pretjerano kompleksne građevinske zahvate, a i dobar dio postojeće infrastrukture je iskoristiv. Bez obzira što u Potpićnu pruga izgleda kao da njome upravljaju Hrvatske šume, a ne HŽ infrastruktura.
Budimo realni, ne očekuje se pruga kojom će se voziti 300 km/h. Uostalom, tada putnici ne bi mogli uživati u ljepotama krajobraza unutrašnjosti istarskog poluotoka. Malo sam cinik, priznajem. Ali, ne očekuje se ni da ostane pruga ne čijim se dijelovima vozi 30 km/h. Baš toliko nam krajobrazi nisu zanimljivi, da budem ciničan do kraja.
Nemojmo zaboraviti da je najjeftiniji kopneni prijevoz robe i ljudi putem željeznice. Razvijene europske zemlje to znaju jako dobro. I mi smo to nekad znali, a vjerujem da to znamo i danas.
I zašto sam, nakon svega navedenog, ipak došao podržati prvu vožnju novim vlakom po istarskoj pruzi i pohvaliti nadređene? Zato što treba podržati svaki korak prema modernijem, sigurnijem i kvalitetnijem željezničkom prometu u Istri. Pa makar taj prvi korak bio jako mali i odnosio se na samo jedan novi vlak u putničkom prijevozu.
Ali, taj mali korak daje nadu da se nešto napokon počelo pomicati nabolje, kao što mi taj mali korak daje i kuraja da nastavim dalje s političkom borbom za istarsku prugu, kako od Pule do spoja na Divaču, tako i od Lupoglava do Štalija, odnosno luke Bršica.
Istra to zaslužuje.
