Spisateljica iz Brajkovići, na području Općine Kanfanar, Gracijela Putina, koju javnost ponajviše poznaje kao dijalektalnu pjesnikinju, još je jednom predstavila ljepotu istarske čakavice i svoj osebujan pjesnički izričaj.
Na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu o moru, održanom proteklog vikenda na brodu Marina u riječkoj luci, nastupila je pjesmom “Ne znan”, u kojoj kroz stihove progovara o ljubavi, mladosti i svojoj voljenoj Istri, posebno Materadi i Rovinju.
Na drugom izdanju festivala okupili su se autori iz cijele Hrvatske i Crne Gore koji su prošli festivalski natječaj. Poseban gost bio je pjesnik iz Nigerije Josiah Olumuyiwa Faniyi, koji je recitirao pjesmu “More” Josipa Pupačića. Dok su ostali sudionici svoje radove izvodili na standardnom hrvatskom jeziku, Gracijela Putina ostala je vjerna jeziku svojega kraja – istarskoj čakavici.
Kako ističe, upravo je govor njezine rodne Kuntrade, kojom nazivaju Sošiće i Brajkoviće, njezina najveća inspiracija. Iako piše i na drugim jezicima, dijalektima i govorima Hrvatske te svijeta, čakavica joj je i dalje najbliža srcu. Tijekom bogate književne karijere za svoj je literarni opus primila brojne ugledne nagrade, a svojim djelovanjem kontinuirano promiče prijateljstvo među narodima, multikulturalnost i plurikulturalnost, koristeći jezike kao most povezivanja ljudi i kultura.
Na kraju je uputila zahvalu kolegici po peru, Zdravki Meštrović, Splićanki s riječkom adresom, koja stoji iza organizacije ovog glazbeno-književnog projekta.
Posebno je zamolila da se prenesu i njezine riječi:
“Da živim mirno, povučeno i skromno u kući svoga rođenja, odrastanja i mladosti, u svojim najljepšim godinama života, okružena brojnim ljubimcima i pticama koje me bude i uspavljuju. Jedino me pijetao od susjeda Silvije i Damira probudi još prije šest sati, a zvono moje drage crkve svete Marije od Zdravlja potvrdi da je započeo najljepši dio dana, iako volim noć i njezinu tišinu.”
NE ZNAN
Bili smo goli
i slani od morske soli.
Ležali smo na grotah, gori,
i gledali smo doli.
Ja san zapravo gledala u te.
U tebi san vidila sve.
Moga oca. Našu dicu.
Naše sine. Znala san njin anke ime: Đenio, Bruno, Đino.
Smija si se snamon.
Moju si mladost pocika.
Da te volin – zna si, zna!
Gubija si snamon vrime,
a zapravo san ga zgubila ja.
Ma forši nisi…
Ki to zna?!
Sad sidin poli mora u Rovinju.
Pasalo je trideset lit od unih grot
kad smo skupa sidili u Materadi goli.
Ja pišen, slana od poti,
a ne od morske soli.
Na te pensan i se šperan.
Ti si forši i zabija.
Ne znan.
