Te noći kiša nije prestajala. Samo nekoliko sati ranije željezničar je pregledao prugu i sve je bilo čisto.
A onda se, neposredno prije prolaska vlaka, na tračnice obrušila golema kamena gromada. Nekoliko sekundi poslije počela je tragedija koja će zauvijek ostati zapisana u povijesti istarske željeznice.
Visoko iznad buzetske kotline, ondje gdje se stijene Raspadalice strmo obrušavaju prema staroj željezničkoj pruzi, šuma već desetljećima skriva trag jedne davne tragedije.
Nema ondje perona, nema putničke gužve, nema željezničkog reda vožnje. Samo stijene, šuma, strmina i – vagon.
Zarastao u zelenilo i prepušten zubu vremena, vagon je danas nijemi svjedok nesreće koja se dogodila u noći 18. studenoga 1975. godine. Nesreće u kojoj je život izgubio 27-godišnji strojovođa iz Roča, Silvano Blažević.
Te noći vlak je iz Pule krenuo prema Ljubljani. Na dionici pruge između Roča i Buzeta, ispod Raspadalice, čekala ga je prepreka koju nekoliko sati ranije nitko nije mogao predvidjeti.
Oko 22.30 sati prugu je, prema tadašnjim zapisima i kasnijim svjedočenjima željezničara, pregledao ophodar. Sve je bilo u redu.
No nakon njegova prolaska s Raspadalice se odronila golema količina kamenja. Prema izvještajima, na prugu se obrušilo oko 60 kubičnih metara stijene. U međuvremenu su se pojačali kiša i nevrijeme.
Vlak je stigao. Bilo je dvanaest minuta iza ponoći. Strojovođa je ugledao odron i pokušao kočiti, ali više nije bilo vremena. Lokomotiva je udarila u stijenu, iskočila iz tračnica i survala se niz strmu padinu. Za sobom je povukla i službeni vagon.
U vlaku je bilo 27 putnika. I premda je kompozicija završila na rubu provalije, putnici su, prema tadašnjim izvještajima, prošli bez težih ozljeda. Vlakovođa Marin Ujčić bio je lakše ozlijeđen. Ali, za Silvana Blaževića, na žalost, nije bilo spasa. Mladi strojovođa iz Roča poginuo je na mjestu nesreće.
Vijest se tijekom noći proširila Buzetom. U pomoć su krenuli liječnici, vatrogasci i brojni građani. U čekaonici buzetskog kolodvora prestrašeni putnici dobivali su čaj i pomoć.
Dan nakon tragedije počela je akcija raščišćavanja pruge i izvlačenja oštećene kompozicije. Na teren su stigli radnici Željezničkog transportnog poduzeća iz Ljubljane. No, Raspadalica nije dopuštala da posao bude jednostavan.
Velika dizalica pokušala je izvući oštećene dijelove vlaka, ali se i sama prevrnula i skliznula niz obronak. Umjesto jednog problema, željezničari su tako dobili još jedan. Kasnije je u pomoć stigla i druga dizalica iz Zagreba, koja je trebala izvući i oštećenu lokomotivu i ljubljansku dizalicu.
I upravo je jedan dio te nesreće ostao ondje gdje se sve dogodilo. Vagon koji se survao niz padinu desetljećima je ostao na svom mjestu. Vrijeme je učinilo svoje. Metal je zahrđao, vegetacija ga je počela prekrivati, a mjesto je postupno palo u zaborav.
Ali, ne potpuno. Lokalni željezničari i stanovnici Buzeta nastavili su prenositi priču o vagonu ispod Raspadalice. Fotografije i svjedočenja posljednjih su godina ponovno skrenuli pozornost na njega.
Danas taj vagon izgleda gotovo nestvarno. Usred šume, daleko od tračnica, stoji ostatak jednog vremena kada je željeznica bila žila kucavica Istre.
Bivši buzetski željezničar Dinko Grah prisjetio se da je nesreća iz 1975. godine bila jedina takva tragedija na toj dionici tijekom njegovih četiri desetljeća rada. Posebnost Raspadalice, kaže, bila je poznata željezničarima upravo zbog opasnosti od odrona. Zbog toga su postojala dežurstva i redoviti pregledi pruge.
Ali, stijena koja se odronila te noći pala je nakon posljednjeg pregleda. Vlak je naišao samo nekoliko sati poslije.
Problem nije nestao s nesrećom iz 1975. godine. Područje Raspadalice desetljećima je poznato po odronima i klizištima. Pruga je ondje otvorena još 1876. godine, a teren je tijekom njezine povijesti više puta zahtijevao sanacije.
Godine 1999. zabilježen je golem odron od približno 550 kubičnih metara, dok je u velikom odronu 2013. godine na prugu pala stijena teška oko 32 tone.
Geološki sastav dodatno objašnjava zašto je ovo područje desetljećima predstavljalo problem za željeznicu. Na Raspadalici su, prema lokalnim svjedočenjima, nekada vađeni i slojevi ugljena.
Prošlo je više od pola stoljeća. Generacije su se promijenile. Željeznica više nema onu ulogu koju je nekada imala u svakodnevnom životu Buzeta i Istre. Ljudi koji su te noći trčali prema mjestu nesreće danas su mahom u mirovini ili ih više nema.
No, vagon je još ondje. Njegova zahrđala konstrukcija ne govori ništa sama od sebe. Ne čuje se više zvuk lokomotive, ne čuju se putnici, ne čuje se kočenje u noći. Ali mjesto govori dovoljno.
Vagon ispod Buzeta zato nije samo olupina. On je posljednji, nijemi komad jedne priče koju je šuma pokušala sakriti, ali je nije uspjela izbrisati.
