Odlazak dobre duše Gimnazije i strukovne škole Jurja Dobrile u mirovinu

Nakon 46 godina radnog staža Anica Matić, tajnica Gimnazije i strukovne škole Jurja Dobrile odlazi u zasluženu mirovinu. Rijetki su učenici i ljudi koji tokom školovanja nisu zapamtili ovu vrijednu i samozatajnu ženu, uvijek na usluzi, punu razumijevanja.

U nastavku prenosimo integralni divni tekst knjižničarke Magde Rimanić, koji najbolje opisuje o kakvoj se ljudskoj veličini radi:
“Vratim se neki dan s marende, a na mom stolu u knjižnici dočeka me poruka: „Ej, Magda, ovo sam imala u ormaru. Meni je žao to pustit. Pogledaj ako ti fali koji broj pa spremi.“ Na stolu stari brojevi našeg školskog lista „Stvarnost“ i fanzina „Dikobraz“ i „Šljuc“ za koje malo tko više i zna da su nekada izlazili. Ali, naravno, teta Anica zna. Ne samo da zna nego čuva te brojeve u svom ormaru, a ja znam da kada mi god treba mogu skoknuti do nje i u njima pronaći ono što mi treba. Tek sada shvatih, ona stvarno gre! Mjesecima o tome pričamo, ali zapravo baš i ne vjerujem da će stvarno otići. Listam te stare „Dikobraze“, „Stvarnosti“ i sjećam se da nam je i ona često pomagala kada u školi nije bilo toliko računala i prepuštala svoje da bismo na njemu radili. Pomogla je ona mnogima i u različitim prilikama, privatnim i poslovnim. Znaju to najbolje oni koji su se nekada sjeli u stolicu preko puta njezinog radnog stola i žalili se na ovo ili ono, a ona ih je strpljivo i s osmijehom saslušala.
Povodom 100-te obljetnice naše škole 1999. izašao je svečani školski list „Stvarnost“ s izabranim tekstovima iz starih brojeva, ali i tekstovi tadašnjih učenika i profesora.
I naša teta Anica napisala je tekst koji najbolje opisuje njezino radno mjesto, a naslov odlično opisuje atmosferu u njezinoj kancelariji „Veselo raspoloženje u učeničkoj referadi!“: „Možda se cijela atmosfera i događanja koja prate moje radno mjesto i ne daju opisati, to treba doživjeti i proživjeti! Zvonjava telefona, stalno kucanja na vratima (zbog čega sam odlučila da mi vrata budu stalno otvorena), ulasci, izlasci, učenici, profesori roditelji, stranke…“ Učenici traže potvrde, pitaju za zamjene, fali im kreda, nešto bi fotokopirali. Profesori koji pitaju tetu Anicu ono što bi vjerojatno oni trebali bolje znati i što su čuli na nastavničkom vijeću, gube ključeve, zaglavio im se papir u fotokopirnom….. Sve je to lijepo opisala u svom tekstu. Na ovom je radnom mjesto započela raditi odmah poslije mature, a danas nakon 46 godina radnog vijeka odlazi sretna i zadovoljna, a ja bih dodala i ponosna! Ima i na što biti ponosna! Može biti ponosna na svoju djecu, unuke, ali i na mnoge učenike i nas profesore koji smo nekada bili učenici, a onda smo postali njezine kolege. Uživajte, Ančice, u mirovini. Uživajte u hodanju, šetnjama i naravno trčanju.

Trči, Ančice, trči, ali ne kao Lola u filmu „Run, Lola, run“ koja mora u 20 minuta skupiti 100,000 tisuća njemačkih maraka da bi spasila tuđi život.”

Uživajte u zasluženoj mirovini!
Pročitajte još...