Prošlog me tjedna nazove jedan poznanik i, između ostalog, otvori temu o ovom divljanju cijena goriva. Podsjetio me na vrijeme kada je barel nafte na tržištu koštao više nego danas, kada su iznosi marži i trošarina bili mnogo viši, a cijene goriva na benzinskim crpkama mnogo niže nego što su to danas. I kako to nikako ne može shvatiti.
Naravno da nisam išao čovjeku objašnjavati kako ekonomija nije moja struka i kako neće od mene imati mnogo koristi što se tiče konkretnog odgovora. Naprotiv, saslušao sam ga do kraja i pokušao usmjeriti razgovor kako je problem malo složeniji i kako stručnjaci ukazuju na to da je trenutno u svijetu jedna sasvim nova geopolitička situacija.
„Ma koja vražja geopolitička situacija? Ako nitko više ne zarađuje kao prije, ako je država skinula praktički svu zaradu, ako su kompanije koje prodaju gorivo na benzinskim postajama zadržale samo minimalnu maržu, ako barel sirove nafte košta niže sada nego tada kad je cijena goriva na crpkama bila niža, tko tu onda zarađuje na ovim cijenama koje su 50% više od onih kada su svi zarađivali?“ – pita me on.
I dok ga slušam, jedino što mi se nameće kao odgovor je da ne znam tko zarađuje, već samo znam tko plaća. I dođe mi da parafraziram jednog drugog poznanika koji je uvijek kod nekih novih promjena u društvu, bile one na bolje ili na gore, imao svoju legendarnu „to sve mi plaćamo!“ Ali, nisam htio „dodatno bacati ulje na vatru“.
Štoviše, tim me je pitanjima dodatno uozbiljio na već ionako dovoljno ozbiljnoj temi te podsjetio na moje izlaganje od pred nekoliko godina na jednom skupu, gdje se pričalo o traženju odgovora politike na nove izazove koji su pred Europom.
Ukratko, u tom sam govoru povezao početak ovog stoljeća s prošlim u kontekstu činjenice kako se povijest ponavlja i kako nam tragedije iz prošlog stoljeća nisu bile dovoljne opomene te da se moramo zabrinuti onime što je vjerojatno pred nama. A to je rast cijena i ponovni dolazak ekonomske krize, kao i nesposobnost brzog odgovora uspavanih birokracija na strahovito brze promjene koje se događaju u svijetu, zatim sve veća radikalizacija društva te moguće „zveckanje oružja“ u Europi. Bez obzira na tadašnju začuđenost mnogih sudionika skupa, jer nemojmo zaboraviti da je to bilo vrijeme mira i općeg gospodarskog rasta, pokazalo se da nisam mnogo pogriješio. Nažalost. Jer, volio bi da jesam.
U tim me promišljanjima ponovno prekine moj poznanik s početka ove priče, nastavljajući govoriti o cijenama goriva, troškovima, državi i svemu što ide uz to, svako toliko ubacujući koji začinjeni „epitet“ na odgovarajuće adrese. Na kraju razgovora, nakon što smo se složili da nas dvojica ne možemo sami riješiti problem divljanja cijena goriva, predloži mi on da pitam nekoga „gore u Zagrebu“ neka mi pojasne samo ono što me je pitao. Drugo da ga ne zanima, samo to.
Nisam mu imao snage reći kako ovoga puta odgovor nije samo u Zagrebu. A nisam ni otvarao tematiku prošlog stoljeća, kao ni teme fosilnih goriva, očuvanja okoliša i svega ostalog što je s time povezano. Uključujući i ljudsku pohlepu, kao vjerojatni najveći uzrok cijele ove „vražje geopolitičke situacije“.
