Svi mi nosimo u sebi snove, neke velike životne želje, no malo je onih koji se usude napraviti korak prema njihovom ostvarenju. Vanessa Šujević iz Bazgalji, odgojiteljica u područnom vrtiću u Lupoglavu i volonterka Crvenog križa, jedna je od onih koja se odlučila na taj korak.
Ove je godine odlučila provesti godišnji odmor na neuobičajen način – volontirajući u sirotištu u Tanzaniji. Upravo to iskustvo bilo je povod za naš razgovor s njom.
Odakle sama ideja odlaska u Afriku?
“U četvrtom razredu osnovne, na satu razrednika, Paula Jurman održala nam je prezentaciju o svom volontiranju u Tanzaniji. Dok su se na prezentaciji izmjenjivale fotografije nasmijane djece, Paula je sa žarom govorila o svom iskustvu.
Taj je žar uspjela prenijeti i na mene, djevojčicu u prvoj klupi, koja je oduševljeno slušala svaki detalj o toj dalekoj zemlji. Taj sam dan, kad sam se vratila iz škole, mami rekla da ću jednog dana i ja otići u Tanzaniju. Često sam u razgovorima s prijateljima znala spomenuti tu svoju želju, ali nisam naišla na osobu s istom idejom sve dok 2018. nisam otišla na fakultet i ondje upoznala jednu divnu osobu, Robertu Lanču.
Već u jednom od prvih razgovora shvatile smo da imamo istu želju o kojoj smo s takvim ushićenjem znale govoriti satima. Naš messenger, na kojem je moj nadimak za nju bio „Mzungu“ (na svahiliju – bijelac), a njezin za mene „My African friend“ bio je pun linkova, videa i screenshotova vezanih za Tanzaniju.
Par mjeseci nakon što smo se upoznale kupile smo velike kofere za Afriku. Nažalost, nije nam se sve posložilo kako smo zamislile. Roberta je saznala da ima rak, a zatim je počela i korona. Ali, ni u jednom trenutku nismo odustale od te ideje, samo smo malo odgodile. Znala mi je reći „Bit ću ja dobro, čeka mene moja Afrika“. Prošle je godine, 17. lipnja 2023. moja Mzungu umrla.
No, ipak nisi posustala? Kako si organizirala put?
“Odmah nakon njezine smrti u meni se, kao iz neke ljutnje, javila neopisivo jaka želja i potreba da odem u Tanzaniju. Ipak, mislim da je ključni trenutak odluke bio onaj u kojem sam otvorila knjigu koju mi je poklonila za rođendan. Riječ je o putopisu iz Afrike, na prvoj je stranici napisala „Draga Vanessa, nadam se da ćemo za koju godinu skupa napisati putopise iz Afrike”.
Najprije sam krenula s traženjem udruge ili organizacije preko koje mogu otići volontirati. S obzirom da sam, zbog posla, bila ograničena na mjesec dana, bilo mi je važno da udruga nema određen najmanji period volontiranja duži od toga.
Nakon puno mailova i poziva, odlučila sam se za Udrugu „Rafiki – prijatelj djece“ iz Zagreba. I srećom, nisam požalila. Nakon što sam odabrala udrugu, na red je došao puno teži dio – traženje suputnika. Mislila sam da ću suputnika puno lakše naći, da će to biti netko od prijatelja ili poznanika. Ali, nije bilo tako pa sam krenula pisati objave o traženju suputnika na raznim stranicama za putovanja. Na kraju, uglavnom zbog posla, novca ili nedovoljne zainteresiranosti, svi su odustali. Moram priznati da sam se osjećala jako očajno i isfrustrirano.
Prijatelji su mi znali reći da je to možda znak da sad nije pravo vrijeme za odlazak u Tanzaniju, ali nisam prihvaćala taj razlog. Suputnika sam tražila od rujna do siječnja, a onda sam jednog dana, bez previše razmišljanja, samo kupila kartu.
Bila sam jako uzbuđena, skakala sam kao malo dijete hahaha. Ipak, otići sama u daleku Tanzaniju nije tek tako. Imala sam trenutke kad sam znala izgubiti hrabrost i pitala se „Zar mi treba takav stres?“
Srećom, imala sam dovoljno vremena za temeljito istražiti i pažljivo isplanirati svaki detalj svog putovanja.
Kako su tekle pripreme? Na koji si se način pripremala?
Osim Roberte, koja mi je stalno bila u mislima i bila najveća motivacija, jako mi je puno značila podrška obitelji i prijatelja. Kada sam im ispričala za svoje putovanje, puno me ljudi pitalo na koji način mogu pridonijeti i tako je, uz dogovor s osnivačicama udruge, nastala ideja o humanitarnoj akciji prikupljanja novca za izgradnju kokošinjca.
Napravila sam objavu na Facebooku koju je jako puno ljudi podijelilo, puno mi se ljudi tada javilo s riječima podrške. To je bio neki period kada nisam bila sigurna ako sam dobro odlučila što idem sama i ta mi je podrška jako puno značila. Bila sam ganuta kada sam vidjela da uplaćuju, ne samo ljudi koji me poznaju, već i potpuni neznanci. Iskoristila bih priliku i ovim putem zahvalila svima koji su donirali, a istaknula bih organizaciju „Fešte pod pini“ u Češići, koji su donirali 300 eura za kokošinjac.
Došao je srpanj i tvoj odlazak.
“Da, stiglo je vrijeme za moju avanturu. Sjećam se da je na oproštaju prije odlaska moj brat komentirao „Ma ča plačete, ko da gre u Afriku“ hahah. Nakon 23 sata putovanja (Zagreb – Doha – Kigali – Dar Es Salam), izašla sam iz aviona i na aerodromu ispred oslikanog zida afričkim motivima, čekala svoj crveni kofer. Na aerodromu me dočekala predivna Dora, Tanzanijka kod koje sam tu večer prespavala. Sljedeće me jutro otpratila do busa kojim sam nakon 18 sati putovanja prašnjavim, krivudavim putevima puna dojmova stigla do grada Songee. Tamo me dočekao Leopold, Tanzanijski svećenik koji je ravnatelj škole u koju idu štićenici udruge. U Songei sam bila smještena u kući u kojoj sam, uz Leopolda, živjela sa još tri tanzanijska i dva indijska katolička svećenika te drugim brojnim svećenicima, časnama i misionarima koji su se izmjenjivali na dnevnoj bazi. I, iako mi je u početku to bio šok i nisam znala kako da se ponašam i o čemu da razgovaram s njima, jako su mi brzo prirasli k srcu. Tako jednostavni, simpatični i dragi, i, ono najvažnije, stvarno posvećuju svoj život pomaganju drugima.
Kakav je Songea grad?
“Songea je grad na jugu Tanzanije, jedno živahno mjesto prepuno raznih zvukova, boja i mirisa. Voljela sam se izgubit ondje i upijati sve ono što je oko mene. U Songei su svi ljudi bili jako ljubazni i dragi prema meni, gdje god bih išla svi su vikali „Mzungu, mzungu“ i smijali se. To mi nije smetalo, bilo mi je simpatično i rado sam im uzvraćala pozdrave. Bilo mi je smiješno kako je uvijek, kada sam se vozila na taxi motoru koji oni zovu „Piki piki“, vozač ponosno svirao kolegama i hvalio se jer je Mzungu baš njega odabrala za prijevoz. A o mnogobrojnim ponudama za brak neću ni govoriti hahaha.
Kako je konkretno izgledao rad tamo?
“Prije svega, moj zadatak ondje bio je posjetiti 25 štićenika udruge. To su djeca koja uglavnom boluju od side i koja žive u teškoj financijskoj situaciji te u Hrvatskoj imaju „kumove“ koji im plaćaju školarinu. Razgovarala sam s njima, vidjela kako im ide u školi, kako su što se tiče zdravstvenog pitanja, imaju li neke poteškoće ili im je potrebna neka posebna pomoć.
Osim toga, većinu sam jutra provodila u De Paul Nursery school u kojoj sam s najmlađom djecom provodila razne aktivnosti. To su uglavnom bile likovne aktivnosti, učenje engleskog kroz igru te razne glazbene i sportske aktivnosti. Na jednom od prvih susreta sam im podijelila flomastere, oni su samo oduševljeno promatrali i skidali i stavljali čep. Tada mi je njihov učitelj rekao da se prvi put susreću s flomasterima. Isto je bilo i s vodenim bojama, plastelinom i ostalim materijalom koji sam ponijela iz Hrvatske. Osim igri s loptom i balonima, rekla bih da im je najzanimljivije bilo igrati se mojom kosom, to im nikad nije dosadilo i redovito su se svađali oko toga. Svaku sam večer bar 15 minuta raščešljavala kosu, ali bile su to slatke muke (haha). Kao odgojiteljici, jako mi je bilo zanimljivo, ali i šokantno, vidjeti njihov način rada. Djeca ondje, čim krenu u školu (oni koji si to mogu priuštiti u Nursery school kreću s tri godine), odmah sjedaju u klupe i kreću s podučavanjem. Od materijala, svi imaju samo jednu bilježnicu i olovku. Učitelji koje sam imala prilike upoznati su bili otvoreni za moje ideje i rado su slušali o našem načinu rada, koji im je, s obzirom na uvjete koji oni tamo imaju, jednostavno nezamisliv. Za usporedbu, plaća učitelja koji radi dvije godine u privatnoj školi je 68 eura.
Popodneva sam provodila s djecom iz De Paul doma. Jednom prilikom svećenik mi je u popodnevnim satima pokucao na vrata i rekao da me u dvorištu čekaju prijatelji, izašla sam van, a u zagrljaj mi je dotrčalo dvadesetak djece, svi su sretno vikali „Madam Vanessa, madam Vanessa“. Ja sam njih iz dana u dan učila nove igre, a oni mene što je iskrena zahvalnost i sreća. Predivni dani, definitivno jedni od najljepših u životu. Ta dječica, iako nemaju ništa, zrače nekom posebnom srećom. Ipak, susrela sam i djecu koja su jako nesretna i tužna. Za vrijeme boravka ondje tražila sam novu djecu kojima treba pomoć i kojima bih mogla pronaći „kumove“. Leopold mi je rekao da zna sestru i brata kojima bi pomoć dobro došla i odveo me kod njih. Avelina (10) i Elisha(8) su prije par godina ostali bez majke, otac im je psihički bolestan i agresivan, a jedino tko o njima brine je njihova bolesna baka. Tuga u očima te predivne djece je nešto što će mi sigurno zauvijek ostati u sjećanju. Nadam se da će im financijska pomoć, koju će od sada njih dvoje dobivati, bar malo olakšati život.
Uz sve to, cilj mi je naravno bio da se moj mali projekt izgradnje kokošinjca izrealizira. S obzirom na tanzanijski „Pole, pole“ (samo polako, bez stresa) način života, nisam bila sigurna ako će se uspjeti sve napraviti dok sam ja tamo. Ali, uspjeli smo, kokošinjac sa točno 100 kokoša je izgrađen.
Osim rada u sirotištu, uspjela si i putovati?
“Boravak u Tanzaniji sam iskoristila i za posjet safariju, definitivno jedno posebno iskustvo. Istaknula bih trenutak kad sam izašla iz džipa, a na metar od mene je prošla kobra. Ipak, avantura u safariju se pretvorila u pravu avanturu tek kad nam se pri kraju dana džip pokvario pa smo usred safarija čekali drugo vozilo dok su oko nas prolazile svakakve životinje. Između ostalih i hijena. Ali, preživjeli smo, to je najvažnije.
Kakav je bio odlazak nakon toliko uzbudljivih dana?
“Zadnji dan u Songei mi je bio baš težak, dok su dječica veselo trčala oko mene ja sam razmišljala kako bi bilo dobro da ih sve mogu sa sobom uzeti na avion i povesti u Hrvatsku. Dala sam im svoju odjeću koju su, iako im je par brojeva bila prevelika, ponosno nosili i napisala pismo koje su odmah zalijepili na zid na ulasku u sobu. Jako mi se teško bilo oprostiti. Sljedeće sam jutro, dok sam na aerodromu u Songei (koji je sve samo ne običan aerodrom) čekala avion za Zanzibar, sa suzama u očima gledala fotografije i videa s djecom. Baš emotivan dan.
Zanzibar je bio dobar prijelaz za povratak u Hrvatsku. Iako sam uživala u odmoru i divnim rajskim plažama, materijalizam koji je ondje donio turizam me jako nervirao. Htjela sam nazad u Songeu i jednostavnost koja me tamo oduševila, i na koju sam se jako brzo privikla i zavoljela je.
Na putu za Hrvatsku, zaustavila sam se u Dohi. To je bio odlazak iz krajnosti u krajnost. Mjesto koje izgleda toliko čisto i „savršeno“ da djeluje skroz umjetno i neprirodno. Ali, o tome možda nekom drugom prilikom, ipak je ovo članak o Tanzaniji.
I za kraj, koju bi poantu ovog istakla kao najbitniju.
“Evo uspjela sam, ostvarila sam Robertinu i svoju želju. Naučila sam jako puno za vrijeme boravka ondje, a možda ono najvažnije – biti zahvalan. Rekla bih da je ovo divno putovanje samo početak jednog velikog životnog putovanja, a kamo će me to putovanje odvesti… To ćemo tek vidjeti.”
