Prerana i prenagla smrt Anđela Dagostina, koji je otišao na vječna lovišta u manje od šest mjeseci prije svog 45. rođendana, peta je smrt novinara u Pazinu u posljednjih šest godina.
Podsjetimo, kronološkim redom napustili su nas Branko Ljuština – Ljuljo (65) 2019. godine, Selvina Benić (65) 2022. godine, Davor Šišović (58) 2023. godine i Eliana Batagelj (61) u veljači ove godine.
Gledamo li da je prosječni životni vijek prema Eurostatovim kombinacijama za Hrvatsku 77,9 godina za muškarce i 80,1 godina za žene, javlja se opravdano pitanje: jede li novinarstvo svoju djecu? Odgovor je očito jasan – jede. I to očito nemilosrdno i glasno, sažvače ih i ispljune.
Prekjučer je sahranjen peti u nizu novinara, a bez obzira na stilove života teško se to može nazvati slučajnošću. Naravno da je svaki čovjek u dobrom dijelu odgovoran za to kako se nosi sa stresom, no među nabrojanim ni zdravi stilovi života nisu pomogli u bitno duljem trajanju životnog vijeka.
No, ovdje ćemo se baviti time što je društvo učinilo da popratni socijalni uvjeti budu bolji, odnosno što društvo čini da imamo kvalitetno novinarstvo i time i kvalitetnije društvo. Riječ je o tome da društvo čini malo ili ništa, i odnedavno je i hrvatsko novinarsko društvo shvatilo kako novinarstvo kao djelatnost izrazito jede svoju djecu, pa je i pokrenulo svojevrsne radionice protiv burnouta.
Odlazak Anđela Dagostina, bez obzira na pazinski thanatoški specifikum velikog broja smrti u zadnje vrijeme, pokazuje koliko je ovo fragilna profesija, te koliko ovdje ima profesionalne deformacije – novinarstvo je zanimanje bez radnog vremena i strukturiranog života.
Male sredine, mali broj medija, financijska nesigurnost, višestruka izloženost pritiscima učinili su poprilični raspad u medijima. Redakcije su se poraspadale. Kad se sjetimo da su u Pazinu postojali dopisništvo Glasa Istre s po četiri zaposlena novinara, od kojih je, kao u grčkim tragedijama, tek jedan živ i u mirovini.
Postojao je Radio 052, Nezavisna istarska televizija koja se poslije preimenovala u TV Istru, ipazin.net, reklo bi se medijski raj.
Tiskano novinarstvo došlo je u veliku krizu i de facto nestalo. Dopisništvo Glasa Istre se zatvorilo poslije 40 godina rada, televizija je završila u dugovima, ipazin.net je ostao bez entuzijazma, Radio 052 netragom nestalo.
Ljudi koji su pratili društvenu zbilju središnje Istre otišli su na vječna lovišta, pokazujući kolika je cijena skučenom prostoru slobode ili bolje reći neslobode u praćenju društvene zbilje. Dobar dio novinara prešao je tzv. odnose s javnošću u kojima postoji jednosmjerno izvještavanje ili konzalting vezan uz političke kampanje.
Public relation ili kako bi u šali rekli, saloni za uljepšavanje stvarnosti, zamijenili su mjesto objektivnom izvještavanju. Gotovo da nema više sektora koji neće sve prebaciti u društvo spektakla bilo da se radi o nekakvim efemernim stvarima koje se samopodrazumijevaju ili o bitnom odlukama vezanim za lokalnu zajednicu.
Javnost ni prije nije imala povjerenje u novinare koji su poput vukova u janjećoj koži služili kao produžena ruka politike. I to je djelomični razlog nestanka, koji se simbolički može manifestirati u nestanku katedrale hrvatskog novinarstva – Vjesnikovom neboderu.
Došlo je do toga da se u cjelokupnoj kakofoniji i sve većem nedostatku relevantnih medija, do pojave i vrlo objektivne potrebe za fact checkingom iliti po hrvatski provjeravanjem činjenica. To je novorastući dio profesije, u koji se prelijeva dio novinara, koji ne žele biti kozmetičari za uljepšavanje stvarnosti. No, možda smo u razmišljanju otišli predaleko.
Vratimo s natrag u našu pazinsku kotlinu. Novinari su društvu i malim sredinama bitni poput učitelja, doktora, svećenika, policajaca, vatrogasaca i drugih javnih zanimanja. No, za razliku od većine njih niti imaju beneficirani radni staž niti su podjednako društveno valorizirani. Dapače, socijalna sigurnost im je često vrlo upitna, a sloboda ograničena borbom za minimalnu egzistenciju.
Stoga, odlazak novinara u maloj sredini nije samo gubitak obitelji već i cijele zajednice. I dok toga ne postanemo svjesni, stvari neće ići na bolje. Dapače, ostat će nam priopćenja za medije u koja ne vjeruju ni oni koji ih stvaraju.
