Pandemija i globalne krize ostavile su dubok trag na svima nama, a val velikih promjena u razmišljanju dotaknuo se i naših malih sredina.
O tome zašto mlađe generacije više ne pristaju na pritisak, kako prepoznati prikrivene sabotaže u kolektivu te zašto će briga o mentalnom zdravlju postati ključna strategija preživljavanja za lokalne poslodavce razgovaramo s univ. spec. clin. psich. Alenkom Krivičić Jedrejčić.
Ona u svojoj praksi u Pazinu radi kao psihoterapeut, supervizor i edukatorica za razvoj pojedinaca, grupa i organizacija, te nam pruža jedinstven uvod u ovu tematiku, o kojoj je porazgovarala s Andreom Težak Žgaljardić.
Prije je vrijedilo pravilo da se posao mora otrpjeti i odraditi pod svaku cijenu. Zašto se taj mentalitet, pogotovo nakon korone, tako naglo promijenio?
Zdravlje je na prvom mjestu. Danas jasno povezujemo stres na poslu s problemima poput tjeskobe, depresije i sagorijevanja. Ljudi više ne žele žrtvovati svoj unutarnji mir zbog plaće. Pandemija i globalne krize podsjetile su nas da je život kratak. Korona je pokazala da se cijeli svijet može zatvoriti preko noći.
Sukobi oko mjera, cijepljenja i vijesti stvorili su ogroman kaos u informacijama. Ljudi su potpuno izgubili povjerenje u državu, medije i institucije, pa je svatko bio prepušten sam sebi u potrazi za vlastitom istinom. Posao je postao sredstvo za život, a ne cijeli čovjekov identitet.
Tehnologija je omogućila rad od kuće ili u nekom hibridnom obliku, što smanjuje potrebu za svakodnevnim trpljenjem uredskih drama. Tržište rada nudi više prilika, pa zaposlenici lakše daju otkaz, ako je okolina toksična.
Zbog čega su ljudi danas postali znatno manje tolerantni na lošu atmosferu, tračeve i toksične odnose na radnom mjestu?
Ljudi su danas znatno manje tolerantni na lošu atmosferu i toksičnost na poslu jer se potpuno promijenio način na koji gledamo na rad, život i vlastito zdravlje.
Nekada se trpljenje lošeg šefa ili tračeva smatralo normalnim dijelom poslovnog rada, dok danas to gledamo kao neprihvatljiv trošak za vlastitu dobrobit, mentalno zdravlje i zdravlje općenito. Ljudski odnosi postaju površniji i lišeni su dugotrajnije obveze. Kolektivna odgovornost i solidarnost nestaju pred individualizmom.
Nažalost, odnosi se ne popravljaju već se traže novi. Ljudi žele otvorena vrata za nove prilike, no ponekad je važno proći kroz neugodne razgovore i emocionalno teške situacije jer to gradi odnos i zrelost pojedinca.
Ukoliko tražimo samo odnose koji toga nemaju ili imaju umjetnu bliskost, paralelno pristajemo na kroničnu usamljenost i strah od napuštanja i zamjene.
Svjedoci smo da sve više ljudi u srednjim godinama potpuno mijenja karijeru i kreće ispočetka. Što ih u toj životnoj fazi najčešće natjera na tako radikalan korak?
Ljude u srednjim godinama na tako radikalnu promjenu najčešće natjera gubitak iluzije o životnoj stabilnosti i kriza identiteta uzrokovana time što posao više ne ispunjava njihovu potrebu za smislom.
Posao im donosi novac, ali ih ostavlja sa emocionalnom prazninom. Tada često preuzimaju odgovornost za svoje samoostvarenje, potencijale i svoju karijeru usmjeravaju prema svojim strastima i interesima.
Mnogi su trpjeli stres i prekovremene sate vjerujući da će se firma pobrinuti za ljude. No, međutim korporacije i institucije su nestabilne i spremne lako odbaciti radnike. Kada radnik shvati da im je pozicija, unatoč godinama truda i dalje nesigurna, nestaje razlog za trpljenje. Radikalni zaokret postaje čin preuzimanje kontrole nad vlastitim životom.
U modernom društvu najveća mana je postati zastario, krut i neprilagodljiv. Društvo treba fleksibilnost i stalnu transformaciju.
Promjena karijere u tim godinama može biti dokaz da su još uvijek „živi“, moderni, fleksibilni i sposobni transformirati se. U prvoj polovici radnog vijeka ljudi često grade karijeru kako bi zadovoljili društvene norme (kupnju stana, podizanje kredita, status), kada su ti ciljevi donekle ostvareni ili su se pokazali ispraznima javlja se kriza identiteta i javlja se novi pokušaj pojedinca da u preostalom vremenu postane ono što uistinu jest.
Ljudi tada odlučuju preuzeti rizik i krenuti ispočetka, jer strah od promašenog života, postao je veći od straha od neuspjeha u novoj karijeri.
Ljude više nije sram priznati da su u quiet quitting. Je li to svjesni obrambeni mehanizam protiv izgaranja na poslu ili pak tihi prosvjed protiv loših šefova?
„Tihi otkaz“ ne mora značiti da zaposlenik daje otkaz i odlazi s posla, već da prestaje raditi više od onoga što mu točno piše u ugovoru i prestaje se truditi.
To može biti obrambeni mehanizam svakako , a može biti i vrijeme koje je zaposleniku potrebno da se redefinira i vidi što će sa sobom i svojim poslovnim životom prije neke sljedeće poslovne odluke.
Oko nas je pravi boom samozapošljavanja i otvaranja vlastitih poslova. Je li razlog tomu zato što potajno patimo za tim da budemo „šefovi“ ili je to uistinu postao jedini preostali način da čovjek sam sebi izbalansira privatno i poslovno?
Mislim da je to kombinacija oba razloga koja navodite, ali i velikih je promjena na tržištu rada. Velika je želja za neovisnošću, lakše je usklađivanje obiteljskih obaveza ili privatnih planova, lakše je izbjegavanje izgaranja na poslu.
Svi koji su probali poduzetništvo znaju da je tvrtka poput djeteta – živiš i dišeš s time 24 sata dnevno. Kako se u toj priči onda uopće stvara balans između privatnog i poslovnog?
Ljudi biraju poduzetništvo prvenstveno zbog slobode da sami donose odluke, kreiraju vlastito vrijeme i grade nešto svoje od nule. Unatoč stalnom stresu, taj osjećaj autonomije, financijskog potencijala i ponosa pruža ispunjenje. Ljudi češće biraju tešku borbu za vlastite snove nego za ugodan rad za tuđe. Na taj način rastu i sazrijevaju i kao ljudi i ubiru plodove svoga rada. Imaju dublji smisao.
Nekada je uspjeh bio visoka pozicija i velika plaća. Kako danas izgleda ta nova definicija uspjeha i zašto su nam neke druge stvari postale važnije od karijernog uspona?
Nova definicija uspjeha u modernom društvu prema suvremenim paradigmama više se ne mjeri visinom plaće ili titulom na vratima ureda, već količinom slobode, autonomije i sposobnošću da sami upravljamo svojim vremenom i identitetom, odnosno uspješan je onaj koji imaš slobodu birati odakle će raditi, kada će raditi i s kim.
Velika plaća gubi smisao ako zbog nje provodite 12 sati dnevno u uredu. Uspjeh je danas imati dovoljno novaca za dostojanstven život.
Ako vam posao uzme cijeli život, vi gubite mogućnost da istražujete druge dijelove sebe – da budete roditelj, umjetnik u slobodno vrijeme ili jednostavno osoba koja ima vremena za prijatelje. Nova definicija uspjeha je ravnoteža u kojoj posao služi životu, a ne život poslu.
Donosi li ljudima i dodani prihod od turizma (obzirom da nas u današnje vrijeme gotovo svih dotiče u nekom aspektu) i dodatnu hrabrost pri ostavljanju posla koji nas ne zadovoljava?
Mislim da dodani prihod od turizma pruža neku vrstu stabilnosti i sigurnost i koja nam olakšava da ulazimo u nove rizike te u biranje poslova koji su više u skladu sa nama i našim interesima. Možemo si to dozvoliti ukoliko su nam primarne potrebe zadovoljene.
Budući da se bavite proučavanjem ljudskih odnosa, koje su to taktike i ponašanja, igrice na poslu, koje uništavaju atmosferu i moral?
Izdvojila bih ponašanja i taktike poput: agresije, pasivne agresije, preuzimanje tuđih zasluga, prebacivanje krivnje, sabotaža, uskraćivanje informacija, tračanje i stvaranje klanova, uvjeravanje kolega da su krivo učinili nešto, stalno žaljenje, kritiziranje, prigovaranje, potkupljivanje, okrivljavanje, kažnjavanje, prijetnje, inat, sarkazam, itd.
Zbog takvih ponašanja dolazi do emocionalne iscrpljenosti, gubitka motivacije i blokade inovacije i ideja, a može donijeti i ozbiljne zdravstvene poteškoće.
Tržište rada se nezaustavljivo mijenja. Hoće li poslodavci u budućnosti biti prisiljeni više ulagati u ljudskost i atmosferu ako uopće žele radnike zadržati na duge staze? Dolazi li vrijeme kada velike tvrtke u ljudskim resursima trebaju imati i psihologe i mentalne trenere?
Poslodavci će u budućnosti biti prisiljeni ulagati u humanost, ljudskost, a psiholozi i mentalni treneri u odijelima ljudskih resursa postati će standard, jer zaposlenici ne žele više trpjeti toksičnu atmosferu i visoku razinu stresa. Ključna poslovna strategija za zadržavanje zaposlenika je sigurnost i briga o mentalnom zdravlju.
Tvrtke koje ne osiguraju, podršku, empatiju i zaštitu od izgaranja gubiti će najbolje stručnjake, jer produktivnost u budućnosti neće dolaziti iz pritiska i straha, već iz osjećaja sigurnosti i poštovanja. Mlađe generacije aktivno traže transparentnost, poštovanje i dobre međuljudske odnose.
Istinska snaga svake tvrtke leži u zaposlenicima koji se osjećaju sigurno i zbog toga žele predano raditi i ostati, a takve će ljude u budućnosti biti sve teže pronaći. Radnici su danas itekako svjesni da su mogućnosti neograničene te se više ne boje isprobavati nove stvari i odlaziti tamo gdje im je bolje. Upravo zato, poslodavci će morati otkriti potpuno nove načine kako bi svojim ljudima pokazali da su uistinu cijenjeni i poštovani.
