Već 18 godina pazinska grupa Veja njeguje i predstavlja istarsku tradicijsku glazbu, spajajući je sa suvremenim glazbenim izrazom i donoseći je publici diljem Hrvatske i Europe.
Svoj punoljetni rođendan Veja će proslaviti koncertom u petak, 28. kolovoza s početkom u 20 sati na mjestu gdje je sve počelo – u Boljunu, vraćajući se tako simbolično na početak priče koja je izrasla u jedan od prepoznatljivih istarskih glazbenih projekata. O 18 godina glazbe, putovanja, nastupa, promjena, prijateljstava i planova za budućnost razgovarali smo s Goranom Farkašom.
Veja slavi 18 godina — kada se vratite na sam početak, kako je uopće nastala ideja o bendu? Tko je prvi rekao: „Ajmo napraviti nešto svoje“? Prva postava bila je Goran Farkaš, Saša Farkaš, Noel Šuran i Dragan Cvitan. Kako su izgledale prve probe i prvi nastupi? Jeste li tada uopće mogli zamisliti da će priča trajati gotovo dva desetljeća?
Dug je put od projekta do benda. Zapravo sve su kuhali Noel i Dragan koji su se tada često družili. Često smo sudjelovali u zajedničkim projektima gdje god je bila prilika – Draguć, Boljun, smotre, Lindar… Noel je pokrenuo i nekoliko godina organizirao festival „Fešta prez štrumienti” u Lindaru. Odlična je bila ideja i dosta nas se okupilo oko toga.
Nakon toga je Noel inzistirao da često nastupamo s takvim programom. Moja želja je bila da se ipak okupimo prije i da nešto probamo, međutim, to se nikada nije desilo. Do sudbonosnog Boljuna i manifestacije „Zasopimo i zakantajmo po stare užance”.
Nisam htio nastupati sa Noelom i Draganom, moram priznat, jer nije bilo probe. Pa su usprkos tome, najavili da sviramo svi tri. Uvalili su mi neke palice i kantu Jupola (praznu očito), a oni su uzeli češljeve. I zapravo tu se rodila ideja da bi moglo biti nešto više od toga. Krenuli smo s probama, prvo nas troje, pa se Saša priključuje na udaraljkama.
Saša je isto sudjelovao u raznim projektima, pa je bilo logično da mu se ovaj „korak naprijed” svidio. Probe su bile kod Noela na Lindaru gdje smo i dobili ime.
Susjed je htio reć da zvučimo grozno, tj. kao veja. I tako je nastala „Veja”. Nismo razmišljali o tome da li će to trajati niti da li će biti uspješno. Bavili smo se tradicijskom glazbom na jedan inovativniji način i to nam je bilo dovoljno.
Zanimljivo je da je Veja u početku krenula kroz istraživanje istarske tradicijske glazbe i sviranje na lokalnim manifestacijama. Kada je došlo do trenutka u kojem ste shvatili da od toga želite napraviti ozbiljan bend?
Sigurno je jedno, a to je da smo 2009. godine nastupali na tzv. Istarskoj Lisici. Dokaz je i na Youtubeu. Tada nekada raste moja želja da taj projekt postane bend, dok su Noel i Dragan izgubili volju. Oni su bili ok s tim da nastavim s idejom i to je bilo to.
U bend ulazi Marko Pernić. Inače na tom prvom nastupu Veje me mijenja Noel jer sam tek počeo studirat i to mi je bilo jako bitno. Nakon tog nastupa i još nekih ohrabrujućih komplimenata, proširili smo sastav, tj. kompletirali bend. Svima je bila super ideja benda i sviranja naokolo. Iako je u početku to bilo dosta skromno, relativno brzo smo svirali po svuda.
Sviralo se za putne troškove, to je bitno napomenut, jer nismo imali pojma što i kako s time. Sjećam se da smo jednom u panici bili jer smo dobili putne i dodatno honorar. Bilo je to oko 1.000 kn tada. Da nestane glavobolja, odlučili smo to pojest i popit u Bermu.
Od prvih lokalnih nastupa došli ste do velikih pozornica u Hrvatskoj i inozemstvu. Koji je bio prvi trenutak kada ste osjetili: „Okej, ovo više nije samo pazinska priča“? Već ste 2012. svirali u pariškom klubu New Morning, a kasnije ste nastupali u Francuskoj, Italiji, Grčkoj, Albaniji, Poljskoj, Estoniji, Belgiji i drugdje. Koji vam je nastup ili putovanje ostao najdublje urezan u pamćenje?
Prvi nastup u inozemstvu bio je negdje 2010. ili 2011., tu blizu, Koper ili Trst, ne sjećam se. Nakon toga je uslijedila super 2012. godina s turnejom u Francuskoj, nastupi u Italiji, Grčkoj, Albaniji, pa Poljska i Estonija 2013. godine. To je sve bilo po preporuci prijatelja ili u sklopu projekata.
Veliki boom se zapravo dogodio izdavanjem prvog studijskog albuma „Dolina mlinova”. Tada je naš veliki prijatelj i velika osoba koja nam daje svima vjetar u leđa Dario Marušić poslao taj CD na par adresa.
Jedna od tih adresa bio je i tad popularni, a danas neprežaljeni ugasli časopis Trad Magazine (ili TRAD’Mag) na kojem smo bili uvršteni u popis 12 albuma godine. Tad je zapravo došao trenutak gdje smo osjetili da je ta naša muzika nešto više nego što smo mi mislili.
Postoje nebrojene anegdote s raznih putovanja, tako da je teško zapravo izdvojiti jedan, ali ono što pamtimo sigurno je dobar provod i povezanost s ljudima iako ne razumiju to što izvodimo. Osjećaj ispunjenosti je bio zajednički.
Kako publika izvan Istre i Hrvatske reagira na istarsku tradicijsku glazbu? Je li vam se ikada dogodilo da vas neka strana publika iznenadi svojim reakcijama? Kada biste morali izdvojiti jedan koncert koji najbolje opisuje Veju, koji bi to bio i zašto?
Baš kako sam prije spomenuo, sa strancima ili kad sviramo u inozemstvu uvijek se desi pozitivna reakcija. Neka to tako i ostane. U Hrvatskoj smo dobro primljeni, neki čak govore da nam prvi album ima nekakav kultni status u etno sceni Hrvatske.
Ali, moram tu spomenut da smo jedine negativne reakcije primili upravo iz Hrvatske. Uglavnom je to vezano na repertoar, tj. smeta im što izvodimo pjesme na talijanskom, kako se oni vole izrazit.
Kroz 18 godina mijenjala se i postava benda. Koliko su različiti ljudi koji su prošli kroz Veju utjecali na njezin zvuk i identitet? Goran, u jednom ranijem razgovoru rekao si da je Veja počela kao skupina prijatelja koja je postala familija. Što je potrebno da bend nakon 18 godina i dalje funkcionira upravo tako? Saša, Ljuban, ali i drugi ljudi koji su bili dio benda s vremenom su otišli svojim putem, dok su neki novi ljudi došli. Kako izgleda trenutak kada se mora promijeniti jedan član benda koji je godinama bio dio priče?
Svi članovi, sadašnji i bivši, oblikuju Veju i to je neminovno. Jeste, postali smo familija i tako bi htjeli da ostane. Ne znam što je potrebno da bend funkcionira, nemam tu formulu, ali ono što je najbitnije je otvorenost. Franko, Saša, Ljuban i Marijan, su nakon Dragana i Noela članovi koji su došli u Veju, obogatili je, i radi svojih obaveza morali je napustiti.
Iako oni to znaju, neka i pročitaju da smo im mi ostali na svemu zahvalni. Zadnji član koji se priključio bendu je imao par proba vremena za naučit repertoar, onda smo išli svirat u München, Diest i Ghent gdje je imao vatreno krštenje pred par tisuća ljudi. Odradio je i vožnju kombijem bez klime.
I nakon sve muke i mirisa odlučio je ostat. Tako nekako ćemo i ubuduće testirat članove, ako bude došlo do toga. Makar se nadamo da neće.
Kad biste danas mogli okupiti sve ljude koji su ikada svirali u Veji na jednoj pozornici — koliko bi vas bilo i kako bi taj koncert izgledao?
Bilo bi nas nekih 11, kao pravi mali orkestrić. Teško mogu reći kako bi koncert izgledao. Za punoljetnost se vraćamo u Boljun, što nam je iznimno drago. Za dvije godine je sigurnih 20 godina postojanja. Mogli bi onda svi vidit kako izgleda taj koncert.
Veja je prepoznatljiva po tome što istarsku tradiciju ne čuva samo kao nešto iz prošlosti, nego joj daje novi, suvremeni zvuk. Koliko je teško pronaći granicu između autentičnosti i vlastite interpretacije?
Sve što mi radimo je naša interpretacija tradicijske glazbe, a autentični želimo biti u toj interpretaciji tradicijske glazbe. Ne možemo reći da Veja svira „kao nekad” niti mi govorimo da sviramo i pjevamo „kako treba”.
Pokušavamo bit čim bliže nekoj pravoj izvedbi, iako ponekad je to zbilja teško. Tada zapravo napravimo nešto svoje, jer u tome i je poanta.
Kroz vaše pjesme i nastupe koriste se instrumenti poput miha, gajdi, kavala, harmonike, violine, gitare, bas-gitare i cajona (kahuna). Kako odlučujete koji će instrument i aranžman najbolje „sjesti“ uz određeni tradicijski napjev?
A taj instrument nekako sjedne sam od sebe. Iako smo se u početku dosta igrali s instrumentima sad smo zapravo našli ono što nam treba.
Marko je standardno na harmonici, Sebo na basu, a Endi je uz cajon uveo i bubanj. Ja sam pronašao svoju sreću u mihu, sopeli i mandoli.
Imate li osjećaj da se odnos mlađih generacija prema istarskoj tradiciji promijenio otkad ste počeli? Je li danas lakše mladima približiti tu glazbu?
Nemam taj osjećaj. Zapravo se dosta radi na svim aspektima tradicije, od rukotvorina do umotvorina. Daleko je to od idealnog, ali radi se i miče se. Standardno je već da u svijet tradicije mladi ulaze preko folklornih društava i preko zavičajne nastave.
Tu i tamo se desi netko tko se zaista želi na neki način time dublje baviti. Uvijek postoji ta uzlazna i silazna putanja. Ono što već neko vrijeme fali jest da se netko dublje pozabavi instrumentima i njihovoj izradi, tj. da nastavi rad Valtera Primožića i Daria Marušića. Skoro svi instrumenti u Istri imaju skrivene potencijale vrijeme je da se to iskoristi. Neki mladi to već i rade.
Što se tiče približavanja te tradicije mladima, danas to ne bi trebao biti problem. Imamo svu tehnologiju svijeta. Ako se s mladima igra, tj. ako im se to predstavlja kao zabavu i igru imat će bliskiji odnos nego ako im se to predstavlja kao neko sveto nasljeđe.
Prvi album „Dolina mlinova“ izašao je 2014., a drugi, „Škura ura“, 2022. godine. Što se između ta dva albuma najviše promijenilo — u vama, u bendu i u načinu na koji gledate na tradicijsku glazbu?
Najviše se promijenilo to što smo naučili svirati, malo za šalu. Kako smo mi odrastali, tako je rasla i Veja. Način na koji mi gledamo na tradicijsku glazbu se nije promijenio. Iako nisu svi članovi vezani za tradiciju. Zapravo, većina ih nije.
Zanimljivo im je oduvijek bilo to kako sam im ja predstavio tradicijsku glazbu. Ljuban i dan danas kaže da mu je svirat te pjesme u Veji bio veliki gušt, ali da te iste pjesme ne bi mogao dugo slušati u pravoj izvedbi.
A zapravo najbitnije je to što je prošlo osam godina između albuma! To si ne možemo više dozvoliti.
Postoji li pjesma Veje koja vam danas zvuči potpuno drugačije nego kada ste je prvi put odsvirali? I postoji li neka koju publika posebno traži na koncertima?
Skoro sve pjesme zvuče drugačije nego kada smo ih prvi put odsvirali. Osim možda Biži, biži maglina. Sada pogotovo kako imamo više pjesama nego što ih sviramo na koncertu, možemo mijenjati svašta. To nam poprilično daje neki novi gušt.
Anka i Marija su uglavnom tražene na koncertima. Probali smo odsvirat koncert bez njih, ali nije moguće zapravo. Vidjet ćemo s novim pjesmama, možda bude koja morbidnija od Anke. Neka emotivnija od Marije vjerojatno ne.
I za kraj — ako je prvih 18 godina bilo jedno poglavlje, što želite da bude sljedeće? Gdje sve Veja želi svirati, s kim surađivati i što biste voljeli da ljudi za 18 godina kažu kada se ponovno osvrnete na ovu priču?
Za kraj teško pitanje. Nemamo pojma zapravo. Ovih 18 godina je bilo jako zabavno i nadamo se da će tako ostati. Ako je u prvih 18 godina bilo dva albuma, u sljedećih neka ih bude barem četiri.
