U Muzeju grada Pazina, u četvrtak, 11. prosinca održano je svečano otvaranje izložbe: FRMALO SE JE SVE: U ratu i u sjeni – Pazinština u Drugom svjetskom ratu.
Pred mnogobrojnom publikom prisutnima su se obratili: ravnateljica Muzeja Maja Zidarić Pilat, ujedno i suautorica izložbe, Ivan Smoljan, viši kustos Muzeja i drugi suautor izložbe, te Renato Kalac, zamjenik pazinske Gradonačelnice Suzane Jašić, koji je izložbu i otvorio. Budući da je gradonačelnica zbog bolesti bila spriječena, njezino je obraćanje pročitano i prenosimo ga niže u tekstu.
Ravnateljica Zidarić Pilat uvodno je navela kako ovom izložbom Muzej obilježava 80 godina od najvećeg ratnog sukoba u ljudskoj povijesti, koji je započeo 1. rujna 1939. napadom Njemačke na Poljsku, trajao punih 6 godina i uzeo živote oko 60 milijuna ljudi, uz veliki broj ranjenih, nestalih i odvedenih u logore. Uništena su brojna sela i gradovi, crkve i škole, a rat nam i danas otvara pitanje ljudskosti, pravde i prava. Podsjetila je na izjavu američkog filozofa Georgea Santayane, koji je rekao da oni koji se ne sjećaju prošlosti, osuđeni su ponoviti ju, jer nakon 80 godina, kao da ništa nismo naučili.
Više o samom konceptu i značaju izložbe u svom je obraćanju rekao Ivan Smoljan.
Izložba je postavljena u tri izložbena prostora, podijeljena je na dvije glavne teme: rat i život u sjeni rata. Ratna linija kreće od globalnih procesa, preko nacionalnog konteksta, pa sve do istarskih prilika. Dalje se kronološki obrađuju teme koje su svakako značajne za Drugi svjetski rat u Istri, poput rujanskih dana 1943., Romelove ofenzive koja je uslijedila, pa sve do konačnog oslobođenja i kraja rata.
Dio izložbe koji prikazuje život u pozadini rata, podijeljen je na četiri manje cjeline i donosi informacije vezane za gospodarstvo i izgradnju, školstvo i obrazovanje, slobodno vrijeme i životne (ne)prilike. U ove četiri cjeline, iz dostupne literature, arhivskih izvora i intervjuima na terenu, sastavljena je slagalica života u sjeni rata – od izgleda Pazina i okolnih mjesta netom prije rata, gospodarske situacije i obrazovanja za vrijeme rata, kao i priče o slobodnom vremenu stanovnika središnje Istre.
Kako je fokus izložbe na običnim ljudima, pojasnio je Smoljan, kroz postav se provlači i lik jednog stvarnog čovjeka – Šime Gortana iz Berma. Šime nije „univerzalni predstavnik“ istarskog čovjeka u ratu, jer svaka je sudbina bila drugačija. No predmeti koje je njegova obitelj predala Muzeju grada Pazina otvaraju prozor u jedan život, jedan ratni put, i jedno snalaženje u vremenima koja nikome nisu bila laka. A njegov život – kao i životi tisuća drugih – svjedoči o nevjerojatnoj količini povijesti u jednome ljudskom vijeku.
Uz navedene dvije glavne teme izložbe, treći izložbeni prostor posvećen je ljudskim traumama iz rata, svjedočanstvima iz nacističkih logora, uz izložene originalne predmete iz logora i reprodukciju video intervjua Istarskog povijesnog društva sa ljudima koji su prošli takva iskustva.
Što se tiče izloženih predmeta, glavninu čine predmeti iz fundusa MGP, u ratnom dijelu to su primjerci iz zbirke oružja i vojne opreme korišteni u WWII, predmeti iz zbirke dokumenata, karata, rukopisa i tiskovina, dok u ovom životnom dijelu izložbe prevladavaju predmeti iz zbirke svakodnevnog života, zbirke fotografija, sakralne zbirke, zbirke tekstilnih predmeta. Izložbu nadopunjuju i predmeti iz Povijesnog i pomorskog muzeja Istre, Etnografskog muzeja Istre, reprodukcije dokumenata iz Državnog arhiva u Pazinu, reprodukcije fotografija iz pokrajinskog arhiva u Bolzanu, spomenuta video svjedočanstva Istarskog povijesnog društva, te predmeti iz privatnih zbirki – Marije Ivetić iz Starog Pazina, Marijana Obrovca iz Pazina, Gorana Juričića iz Grdosela, Dina Berbića iz Pule.
Značajan dio izložbe čine i izdvojeni citati kazivača, ljudi koje su autori intervjuirali u pripremi ove izložbe i koji su bili spremni podijeliti svoja sjećanja i traume iz djetinjstva. Kustos Smoljan ih je poimenice naveo i zahvalio im se jer su uvelike doprinijeli u našem nastojanju da ova teška tema dobije ljudsko lice. To su Đenio i Nina Kalčić iz Tinjana, Dora Kalčić iz Tinjana, Marijan Obrovac iz Pazina, Marija Lanča iz Križarovice, Zora Dajčić iz Sv. Petra u Šumi, te kazivači i kazivačice iz Pazina, Starog Pazina, Lindara, Gologorice, i Heki koji su željeli ostati anonimni.
Zaključno, Smoljan je podsjetio na ulogu muzeja u suvremenom dobu, danas muzeji osim što tradicionalno prikupljaju, obrađuju i prezentiraju muzejsku građu, imaju važnu ulogu u zajednici kao mjesto dijaloga i obrađivanja suvremenih, često i osjetljivih tema. Ova izložba nastaje u vremenu u kojemu se društvo u Hrvatskoj snažno polarizira oko tema iz Drugog svjetskog rata. Istovremeno, istraživanja pokazuju da je povijest 20. stoljeća u hrvatskim muzejima slabo obrađena ili je gotovo uopće nema, što je poražavajuće. Zato neka ova izložba bude naš mali, ali iskren doprinos tome da se o Drugom svjetskom ratu govori objektivno, stručno, uključivo i dostupno svima. Teme Drugog svjetskog rata trebaju biti objektivno i stručno obrađivane u obrazovnim i znanstvenim ustanovama i muzejima, umjesto na političkim skupovima, stadionima i koncertima.
Zamjenik pazinske gradonačelnice, Renato Kalac, u svom je kratkom emotivnom obraćanju podsjetio da jedino što rat nosi jest zlo i ne postoje nikakvi opravdani razlozi za ratna stradanja, zaključivši kako je muzej je ispričao priču o drugom svjetskom ratu kako bismo neke stvari naučili, zapamtili i ne ponovili.
Suzana Jašić
Uvaženi (župane/pročelniče), uvažena ravnateljice, poštovani posjetitelji i posjetiteljice otvorenja današnje izložbe „Sve se je frmalo“,
dozvolite da vam se obratim na posredan način jer mi je doista žao što zbog bolesti propuštam ovo otvorenje, a voljela bih izraziti zahvalu ravnateljici i cijelom timu Muzeja na izložbi koja nas vraća u vrijeme kada je život u Istri bio sve samo ne običan.
Ovdje, u Pazinu, gradu koji je uvijek bio raskrižje između sela i grada, između istarskih brda, između jezika i kultura, sjećanja na rat nose se u obiteljskim pričama, u albumima u ladicama, u predanjima naših nonića i nonica koji su preživjeli te godine. Pazin je „grad na rubu ponora“, ali u ratu je ponor bio svuda: u kućama, na poljima, u srcima ljudi.
Drugi svjetski rat za sobom je ostavio duboke tragove — siromaštvo, bolesti, smrt, nesigurnost, strah i glad. Ljudi su živjeli na rubu opstanka, a opet su, unatoč svemu, nalazili snage pjevati, sanjati, zaljubljivati se, družiti i nadati se. To je možda najpotresniji, ali i najljepši dio ljudske prirode – potreba da se zadrži komadić normalnosti u nenormalnom svijetu.
Ova izložba nas podsjeća da u ratu nema sigurnih, da rat nikome ne donosi dobro. Da rat uvijek, na svim stranama, znači isto: siromaštvo, bolesti, smrt, nesigurnost, strah. I zato su ovakve izložbe neophodne — da nas upozore, dosvijeste, prizemlje. Da pogledamo unatrag, ne da bismo ostali zatočeni u tom pogledu, upravo suprotno, da bismo jasnije gledali naprijed i spriječili njezino ponavljanje.
To je važno posebno danas, u vremenu u kojem ratovi opet bukte, a neki kao da samo čekaju iskru. Svijet je ponovno nemiran, a aveti koje doprinose sukobima ne pojavljuju se samo na bojištima, nego i u našoj svakodnevici — u lažnim vijestima, teorijama zavjera, poricanjima, pristranostima i sustavnom iskrivljavanju povijesnih i znanstvenih činjenica.
Kad se izgubi osjećaj za istinu, put prema sukobu postaje opasniji i brži.
Zato mi je važno, u ovoj prigodi, naglasiti nešto što na prvi pogled nadilazi samu izložbu, ali je s njom i s radom Muzeja duboko povezano – važnost znanstvene metode.
Znanstvena metoda — po mom mišljenju jedan od najvažnijih izuma čovječanstva nakon pisma — nije samo tehnika istraživanja; ona je civilizacijska obrambena linija,
najjači alat koji imamo protiv kaosa neznanja, manipulacije i laži. U vremenu u kojem živimo, kad se istina relativizira i kad lažna vijest obiđe svijet prije nego što trepnemo, znanstvena metoda ostaje naš najpouzdaniji kompas. Ona nas uči nečemu što je hrabro: ne vjerovati zato što netko tvrdi, nego vjerovati zato što je provjereno, ispitano, ponovljivo. Ne traži poslušnost, nego provjeru; ne traži dogmu, već dokaze; ne traži da šutimo, nego da pitamo.
U svijetu pristranosti, poricanja i falsificiranja, znanstvena metoda nas stalno vraća na temeljna pitanja: Što znamo? Kako to znamo? Može li se dokazati? Što ako griješimo?
To je, zapravo, najljepši dio: znanost voli biti ispravljena. Malo koja ljudska djelatnost ima toliko poniznosti da priznaje vlastite pogreške i toliko hrabrosti da se mijenja kad se pojave bolji dokazi. To je njezina snaga, ne slabost. I dugujemo joj mnogo — od medicine do tehnologije, od obrazovanja do društvenog napretka. Zbog toga je naša javna i stručna obaveza, u svakoj prilici, i mladima i starima objašnjavati njezine vrline, i braniti je kao temelj istine i razuma.
A upravo je istina, razboritost i pouzdano znanje ono što nas može odmaknuti od novih sukoba i novih „frmivanja“ u našem i tuđem dvorištu.
Zato ova izložba nije samo povijesni prikaz, ona je i upozorenje i poziv: da cijenimo mir, da prepoznamo opasne signale, da odbijemo relativizaciju zla, da mislimo na posljedice, da budeno društvo koje uči, koje pamti i koje vjeruje u odgovornost.
Muzej grada Pazina ovom izložbom ponovno oživotvoruje svoju ulogu — čuvati prošlost, tumačiti je, otvarati prostore razgovora, kritičkog mišljenja i zajedničkog razumijevanja. Muzej grada Pazina naš je prostor znanosti, naš prostor slobode i naš prostor povjerenja.
Hvala svima.
Izložba ostaje otvorena do listopada 2026. godine.
