Prekjučer nas je napustio Antun Nino Putinja, jedan od razloga zbog kojega su mnogi pohodili u Pazin.
Naime, od 1997. godine ovaj je ugostitelj bio vlasnikom kultnog pazinskog restorana „Pod lipom“, mjestu poznatom po brojnim delicijima, no moguće je i najviše zbog tripica.
Putinja je 1965. godine završio ugostiteljsku školu u Izoli, a nakon odslužene vojske tamo je našao i svoje prvo kuharsko zaposlenje i započeo karijeru koja je trajala više od pola stoljeća. Nakon toga je dvije godine u Opatiji bio šef kuhinje u ribljem restoranu Korzo, a tamo se doškolovao za VKV kuhara, uz trajnu potrebu da nadograđuje svoje kulinarsko znanje, ali i da se i povezuje s istarskom kulinarskom tradicijom.
U Pazin dolazi 1975. godine i najprije bio šef kuhinje u restoranu Centar, a zatim u motelu Lovac, da bi nakon privatizacije Lovca 1997. prešao u privatnike, registrirao se kao obrtnik te od prijašnjeg vlasnika preuzeo bistro Pod lipom. Od 2006. do 2008. godine biva predsjednikom pazinskog Udruženja obrtnika.
Bogato iskustvo rada nagrađeno je nagradom Obrtničke komore Istarske županije 2016. godine, ali i stalnim povećanjem broja gostiju, koji su znali da će moći uvijek računati na kvalitetnu domaću i sezonalnu prehranu, uz pristupačno izdvajanje sredstava iz novčanika.
Restoran Pod lipom postao je tako jedna od institucija Grada Pazina, budući da je to mjesto koje dnevno posjećuje veliki broj radnika, ljudi koji rade po gradilištima, inženjera, odvjetnika, umirovljenika, sportaša…
Ulaganja koja je napravio značajno su promijenila izgled ovog i danas popularnog mjesta. Broj sjedećih mjesta povećan je s prvotnih 50 na sadašnjih 150, u salama i na terasama, a s prijašnjih pedesetak obroka ovaj je objekt svoj promet povećao na oko 200 prodanih obroka dnevno, ljeti i više. Posebna je vrijednost ovog bistroa što su u ponudi uvijek i domaća jela, jela s tjesteninom (njoki, fuži, makaruni odnosno pljukanci), maneštre i drugo.
Pod Lipom je mjesto susreta i zaslužuje veliki respekt za stvaranje potpuno autentičnog mjesta središnje Istre, na kojem se može osjetiti duh i „srce Istre“, standard koji je upravo njegova ostavština.
