Povodom Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje sjećamo se kolege novinara i publicista Siniše Glavaševića, koji je posljednje izvješće poslao upravo negdje u ovim trenucima, 18. studenog navečer prije 33 godine.
Nakon pada Vukovara, odveden je iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag te je naknadno utvrđeno da je ubijen i pokopan u masovnoj grobnici na Ovčari 20. studenoga 1991., a ekshumiran je i identificiran u veljači 1997. godine.
Zahvaljujući novinarskim izvještajima Siniše Glavaševića, javnost ne samo da je bila upoznata sa strahotama koje su se događale u Vukovaru, nego i pronalaženjem ljudskosti i ljubavi u okolnostima strašnih ratnih razaranja. Najpoznatiji eseji iz njegova pera su Priča o gradu i Priča o ljubavi, koja i danas šalje uvijek aktualnu poruku:
„Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfeni, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života.
Čovjek se opušta u narkotičnim prevarama, vješto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla.
Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad.
Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.“ (korišten tekst iz članka s portala mirovina.hr)
