Povodom Svjetskog dana učitelja, Kampanja.net donosi nesvakidašnji paralelni intervju kako bi odala počast i javno priznanje ovom plemenitom i iznimno zahtjevnom zanimanju.
Razgovarali smo s dvoje nastavnika iz Osnovne škole Vladimira Nazora Pazin – iskusnom Điliolom Pliško i mladim profesorom Erikom Šepićem.
Umjesto klasičnog sučeljavanja, donosimo vam generacijski dijalog i razmjenu perspektiva kolega koje dijeli trideset godina staža, ali spaja ista vizija. U nastavku pročitajte kako iskusno oko i mladenački entuzijazam pronalaze zajednički jezik s učenicima i uspješno kormilare među izazovima suvremenog školstva.
Erik, što je presudilo da se u današnje vrijeme, kada se glasno govori o problemima u prosvjeti, odaberete upravo ovaj poziv? Je li stvarnost u zbornici ispunila očekivanja s fakulteta?
Kod mene je zapravo presudila kombinacija dvije stvari koje volim – sporta i rada s djecom. Tjelesna i zdravstvena kultura bila mi je nekako prirodan izbor jer sam htio spojiti jedno s drugim.
Naravno da sam prije početka rada znao da posao učitelja ima svojih izazova, ali bez obzira na njih odlučio sam prihvatiti taj poziv jer sam znao da je to nešto čime se želim baviti. Fakultet vas pripremi za jedan dio posla, ali tek kada dođete u školu shvatite koliko toga zapravo učite kroz praksu, od starijih kolega, ali i od samih učenika.
Điliola, kada se vratite oko 30 godina unatrag, s kojim ste idealima ušli u učionicu? Koliko se motivacija današnjih kolega razlikuje od Vaše u tim godinama?
Pred 35 godina ušla sam prvi put u učionicu puna entuzijazma, ideja i želje da pomognem i razumijem moje učenike. Ne mislim da je motivacija današnjih mladih kolega manja, mislim da im je važno osobno ispunjenje, ali i postizanje kvalitete života.
Sjećate li se svog prvog održanog sata? Koja je bila najveća zabluda koju ste imale o poslu nastavnika prije nego što ste počele raditi?
Điliola Pliško: Moja najveća zabluda je bila da će svi učenici s lakoćom usvojiti sadržaje i školska pravila. Ubrzo sam shvatila da će biti potrebno jako puno strpljenja, razumijevanja i bezbroj ponavljanja.
Erik Šepić: Prvog sata se sjećam, prvenstveno zbog određene treme i razmišljanja kako će sve izgledati kada se prvi put nađem sam pred cijelim razredom. Vrlo brzo sam shvatio da ne mogu baš sve isplanirati i da će me djeca uvijek nečime iznenaditi.
Možda mi je najveća zabluda bila koliko sam mislio da će sam sadržaj sata biti glavni dio posla. S vremenom sam shvatio da je jednako važno znati pristupiti učenicima, motivirati ih i stvoriti odnos u kojem me poštuju, ali se istovremeno osjećaju dovoljno opušteno da mi se mogu obratiti.
Erik, osjećate li da Vam generacijska blizina s učenicima pomaže ili Vam to otežava postavljanje granica?
Rekao bih da mi više pomaže nego odmaže. Relativno sam mlad i mislim da zbog toga lakše razumijem neke njihove interese, način komunikacije i stvari koje su im danas važne.
Volim imati opušten odnos s učenicima i mislim da oni to cijene. Ali opušten odnos ne znači da nema granica. Učenici vrlo brzo prepoznaju kada ste prema njima pošteni i dosljedni.
Erik Šepić
Điliola, kako se s godinama mijenjao Vaš pristup djeci? Je li danas teže pronaći zajednički jezik s učenicima nego na početku Vaše karijere?
Dijete je uvijek dijete. Kad učenik osjeti da ga učitelj vidi, prihvaća i želi razumjeti tada gradite povjerenje i zajednički jezik, potrebno je puno razgovora i međusobnog slušanja.
Koja je Vaša tajna za „hvatanje“ pažnje u vremenu algoritama i kratkih videa? Kako današnji profesor balansira između uloge autoriteta i uloge podrške?
Điliola Pliško: Mislim da ni jedan algoritam ne može zamijeniti neposredan odnos i živu riječ. Najveći izazov učitelja danas je zadržati učenikovu pažnju.
Najčešće se može „ uhvatiti“ bržom izmjenom aktivnosti, kreativnim zadacima i poticanjem znatiželje. Kad govorimo o balansiranju između autoriteta i podrške u najvećem broju slučaja podrška daje bolje rezultate.
Erik Šepić: Kod Tjelesne i zdravstvene kulture možda imamo malu prednost jer učenici nisu cijelo vrijeme u klupama i nastava je dinamičnija. Ipak, ni na tjelesnom nije uvijek jednostavno motivirati svakog učenika.
Trudim se da sat bude što aktivniji i raznovrsniji te da učenici što manje vremena provedu čekajući, a što više sudjelujući. Što se autoriteta tiče, mislim da se on ne mora graditi strogoćom. Nastojim biti opušten i pristupačan, ali istovremeno pošten i dosljedan. Učenik treba znati da mu možete biti podrška, ali i da postoje pravila koja vrijede za sve.
Erik, vidite li u starijim generacijama mentore od kojih treba učiti ili Vam se čini da su njihove metode previše krute za današnje generacije?
Definitivno mislim da od starijih kolega možemo puno naučiti. Iskustvo koje netko stekne nakon dvadeset ili trideset godina rada s djecom ne može se naučiti iz knjige niti steći preko noći.
Naravno, vremena i generacije se mijenjaju pa se neke metode moraju prilagođavati. Najbolje je uzeti iskustvo starijih kolega i povezati ga s nekim novim idejama i pristupima koje donose mlađe generacije.
Điliola, što mlade generacije donose novo, a što im, po Vašem mišljenju, najviše nedostaje u praksi?
Mlađe generacije se brže prilagođavaju promjenama, novim tehnologijama, otvoreniji su i puni ideja. Jako je lijepo kad vam mlađi kolege pomognu u radu u nekom novom programu.
Nedostaje im ono što nam je svima nedostajalo na početku rada u učionici, a to je iskustvo.
Oko čega se mlad i iskusni nastavnik u zbornici najbrže slože, a koja tema otvara potpuno različita mišljenja?
Điliola Pliško: Ono oko čega se svi, bez obzira na godine staža, slažemo je da nam je učenik prioritet i da smo tu zbog njega. Mislim da imamo i smijemo imati različita mišljena o načinima i metodama rada ali ono što je vrijedno u našoj zbornici je da uvijek ima mjesta za konstruktivan razgovor i međusobnu podršku.
Erik Šepić: Ne bih rekao da se mišljenja nužno razlikuju ovisno o tome je li netko mlađi ili iskusniji učitelj. Često se upravo oko pristupa učenicima vrlo lako složimo, a iskustvo starijih kolega meni kao mlađem učitelju može biti velika pomoć. Različitih mišljenja naravno ima, kao i u svakom poslu, ali rekao bih da ona više ovise o karakteru i osobnom pristupu svakog učitelja nego o njegovim godinama.
Điliola Pliško
Erik, danas se autoritet profesora lako preispituje, bilo od strane učenika ili roditelja koji u Vama vide „mlado lice“. Kako se nosite s time?
Mislim da se autoritet ne dobiva automatski ni godinama ni samom titulom učitelja, nego ga treba izgraditi. Mladost možda nekad znači da će učenici pokušati vidjeti gdje su granice, ali smatram da se kroz način na koji s njima komunicirate i kako reagirate u različitim situacijama vrlo brzo izgradi međusobno poštovanje.
Trudim se imati dobar odnos s učenicima, saslušati ih i objasniti svoje odluke kada je to potrebno, ali isto tako jasno pokazati kada nešto nije prihvatljivo. S roditeljima je slično – najvažnija je normalna i otvorena komunikacija.
Điliola, traži li se danas poštovanje prema poslu na drugačiji način nego prije dva desetljeća?
Nekada je samo zvanje učitelja donosilo bezuvjetno poštovanje. Danas ga gradimo radom, dosljednošću i osobnim primjerom.
Što Vam u ponašanju sustava daje vjetar u leđa, a što najviše frustrira?
Điliola Pliško: Vjetar u leđa su mi uvijek bili i jesu učenici, njihov napredak i njihova radost u učionici. Tu su svakako i roditelji koji prepoznaju moj truda ali i kolege prijatelji čije razumijevanje i podrška olakšavaju svakodnevne izazove.
Erik Šepić: Najveći vjetar u leđa meni zapravo daju ljudi unutar sustava – učenici i kolege. Posebno kada vidite da je neki učenik napredovao, zainteresirao se za nešto ili jednostavno s veseljem dolazi na vaš sat, dobijete potvrdu zašto radite ovaj posao.
S druge strane, frustriraju situacije u kojima administracija i stvari koje nemaju izravne veze s radom s djecom oduzimaju previše vremena i energije. Volio bih da učitelji mogu što više svog vremena usmjeriti upravo na ono zbog čega smo tu – učenike.
Pitanje za kraj – Portal Kampanja ima slogan Srcu Istre treba pozitive! Koja je Vaša pozitivna priča iz pazinskih klupa koju biste podijelili s čitateljima, a koja dokazuje da se trud u prosvjeti i dalje isplati?
Điliola Pliško: Mnogo je takvih priča. Svaki učenik sa sobom donosi svoju priču. Potvrda da se rad i trud isplatio je kad vam nekadašnji učenici, kažu koliko im je značila neka vaša riječ ili samo pogled, kad vas i nakon odlaska iz škole s radošću sretnu i prepričaju neki događaj iz učionice. Osjetiti u tim razgovorima da ste ostavili trag u njima najveća je nagrada za učitelja.
Erik Šepić: Teško mi je izdvojiti samo jednu priču jer ima puno malih trenutaka koji vas podsjete zašto volite ovaj posao. Lijepo je kada vidite da učenici rado dolaze na vaš sat, kada se zajedno nasmijete ili kada vam se obrate i zbog nečega što nema veze samo s nastavom.
Posebno mi je drago što taj odnos često ostane i kasnije. Učenici koji odu u srednju školu znaju nam se vratiti u posjet, a kada ih sretnemo u gradu, jave nam se, zastanu i popričaju s nama. Mislim da su upravo takve svakodnevne stvari najbolja potvrda da se trud isplati.
Razgovarala: Andrea Težak Žgaljardić
Razgovor dvoje prosvjetnih djelatnika iz pazinske osnovne škole ukazuje na to da se temeljni principi u učionici ne mijenjaju s godinama, bez obzira na tehnološki napredak i izazove novih vremena. Điliola Pliško i Erik Šepić primjer su nastavnika koji prosvjetni rad ne doživljavaju samo kao svakodnevni posao, već poziv kojem pristupaju s visokim stupnjem odgovornosti i posvećenosti.
Angažman pojedinca koji s strpljenjem i razumijevanjem pristupa obrazovno odgojnom procesu ključan je za stabilan razvoj i oblikovanje mladih generacija.
Svim učiteljima, nastavnicima i pomoćnicima u nastavi portal Kampanja.net upućuje čestitke povodom Svjetskog dana učitelja!
