Neobičan prizor zatekao nas je neki dan u Rašanovoj ulici u Pazinu. Nakon više od pola stoljeća rada kemijske čistionice iz nje je na visećoj elastičnom užetu izvučena i iznesena mašina na kamionu koja je više desetljeća služila najprije legendarnoj krojačici Mariji Brajković, a potom i Loreni Curilović – Loli, njenoj kćerki koja je prije više od 30 godina nastavila tim putem.
Bio je to i posljednji, simbolički čin, nestanka jedne djelatnosti u Pazinu, koja je bila poznata u širem dijelu Istre, ne samo po svojoj kvaliteti rada, već i kao jedno od žarišta društvenog života Pazina.
“Iako kako su se u Poreču zatvorile čak tri kemijske čistionice, prije toga u Žminju, a još prije toga u Buzetu, jedno smo vrijeme imali radi toga više posla, red je došao i na Pazin, kad sam 31.10. lanjske godine odlučila otići u penziju i staviti ključ u bravu”, komentirala nam je Lorena Curilović.
Saznajemo i da će se u ovom gradskom prostoru, nastaviti obavljati krojačka djelatnost, na temelju raspisanog natječaja.
No, čuvena Marija Brajković osim odavanjem otmjenosti godinama je kao krojačica obavljala i sitne popravke. Sve je započelo davne 1975. godine, kada je na “kantunu od đepeta”, preko puta današnjeg frizerskog salona Vanda, “jedan Slovenac iz Divače” primao robu na pranje.
Tamo se zaposlila Marija Brajković, i ta se preuzeta roba, interesantno, najprije odvela na željeznički kolodvor, i onda transportirala kartonskim kutijama u Divaču, gdje se prala i peglala i vraćala u Pazin.
Nakon što je “žnjidarica” Marija položila, danas bi to nazvali majstorskim ispitom, krenula je u nabavku mašine, koju je kupila u Trstu.
I dok je već krenula otplaćivati za nju kredit, nije mogla naći adekvatan prostor u Pazinu, pa je zamolila za pomoć tadašnje predsjednika Općine Pazin Marija Dagostina da joj pomogne, što je je ovaj i učinio.
Imala je problema s inspekcijom, koja joj je visila za vratom, jer je prostor koji joj je trebao morao imati adekvatnu visinu, kako bi stroj pun kemikalija mogao stati. Trebalo je u prostor dovesti i vodu, koja je sprovedena iz obližnje bolnice.
Na kraju, izbor je pao u Rašanovoj ulici, u kuću izgrađenu 1900. godine od čuvene familije Runco, koja je sagradila i zgradu današnjeg Trgovačkog suda te stambenu zgradu u Rašanovoj.
Tada je u toj prostoriji bilo skladište Riviere, koje je trebalo potpuno opremiti i renovirati, kako bi se moglo u njoj baviti ovim obrtom, radi kojeg će mnogi tadašnji općinski službenici, vojnici kojih je Pazin bio pun, pohoditi, znajući da mogu očekivati vrhunsku uslugu.
“Bilo je to jedno potpuno drugo vrijeme, ljudi su se puno više odijevali u odijela. Općinski službenici, radnici Pazinke, Istraplastike, vojnici, bilo je jako puno posla. Roba se tada nije bacala kao danas i kupovala druga, već je bilo normalno da se nosi na kemijsko čišćenje. Više se isplatilo čistit, nego kupovat! U to je vrijeme moja mama znala imati dvije do tri radnice, kako bi uspjela obaviti svu tu količinu posla. Prije ni bilo općinara ki ni nosi veštid, ljudi su imali službena odijela”, komentira Lorena.
Ona je pak tada radila kao službenica u Riječkoj banci, i nije razmišljala o tome da preuzme majčin obrt, već se to desilo spontano. Njena avantura i put u nepoznato u privatne vode krenuo je krajem 1996. godine, kada joj još neko kratko vrijeme pomaže majka, ponekad i muž, no posao se nestankom industrije i ljudi smanjuje.
Mijenjanju se polako životne navike, dress code u većini firmi više nije kao prije 20-30 godina, a posao polako pada.
Doduše, neke usporedbe u cijeni usluge su nekada bile da je cijena čišćenja hlača bila u rangu muškog šišanja, no kasnije se posao nije mogao uspoređivati.
“Cijela moja familija je bila upregnuta, a dica su pokle škole znala tu doć pisat zadaću i čekat da finin z delon, stari su Pazinjani svi dolazili poli nas. Posebna je ludnica bila kad je bi samanj. Pokle smo se proširili i na kat, tamo su se vršili sitni krojački popravci. Jako smo puno peglali, na momente je to znalo bit teško fizičko delo, a kad su se zaprle u Poreču su znali ljudi doć poli nas”, kaže nam Lorena.
Proveli smo ugodno vrijeme u razgovoru s njom, navela nam je da su sada najbliže kemijske čistionice u Puli, Rijeci i Umagu. Pomalo u nostalgičnom tonu prisjetili smo se kako je nekad cijela ulica znala mirisati po kemikalijama te kako je promjena ove djelatnosti isto tako jedno od posljedica življenja u sadašnjem vremenu, gdje je odnos prema odjeći promijenjen.
“Zanimljivo je i poli drugih kemijskih čistiona koje su se zaprle, da jednostavno ni više ima ki nastavit dalje z delon”, zaključuje Lorena, kojoj želimo lijepe i mirne umirovljeničke dane.
