Ovoga smo vikenda posjetili Mirjanu Cvitan Erik, igrom slučaja i razvoja društveno-ekonomske situacije posljednje zarečke mljekarice, koja se ovim poslom bavi cijeli svoj život, a mnogobrojne pazinske obitelji poznaju je jer im je dostavljala mlijeko “na vrata”.
Kažemo nosila, jer odnedavno prodaje mlijeko samo na kućnom pragu, kao i prefini sir i skutu, koje ne proizvodi u velikim količinama, već za manji broj klijenata, koje, možemo to reći, ima privilegiju u njemu uživati.
Moderno doba, i velika pojava supermarketa u središnjoj Istri, uglavnom mijenja navike stanovništva, pogotovo mlađeg, koje je nenaviklo na prokuhavanje sirovog mlijeka.
Mirjana zaista taj posao radi s punim srcem. Odlazimo s njom u štalu i gledamo je kako zaljubljeno gleda s nekom dubokom mirnoćom svoje krave Flekicu, Vilmu, Rozi i Lile, a s nama u društvu je i pas Timi. Pas se s veseljem priključuje dohrani mjesec dana dvaju rođenih telčića – koje od svoje radosti naziva Mišketi.
– Ma poglej Toni, ke lipi telčić, a nikad nisan imala takovega da je potpuno biel, tepa zaljubljeno ova mljekarica s više od četiri desetljeća poljoprivrednog staža.
Malo je ispitujemo o povijesti bavljenja stočarstvom njene obitelji, odgovara prilično kratko:
– Od vajka smo s kravami, a službeno je OPG otvoren 2003. godine, kad su ga otprli moji otac i mat. Više od trideset let san prodavala po Pazinu. Imala san više od 15-ak punktova, a valjda kako su ljudi stariji umirali, to se pomalo gubilo. Mladima to ni interesantno, pogotovo čekat poli špaher da se mleko zakuha, navodi.
Napominje kako su njeni roditelji usadili ljubav prema kravama, i kako su i oni poslije posla, isto tako davali sve od sebe kako bi se time bavili. Kaže kako joj puno pomaže suprug Dorijano. Kaže kako se mlijeko uglavnom prodaje na kućnom pragu, ali i da su kooperanti mljekare Latus, te da dnevno proizvedu između 30 i 40 litara mlijeka, ovisno o fazi laktacije.
– Još je ostalo ljudi koji dojdu po mleko, još hi par dojde iz Pazina. Svaki dan muzemo po dva puita, prije nego gren na delo i kasnije popodne između 18 i 20 sati. Svaki dan je dela okolo njih, ali meni su oni jedna velika radost, priča nam Mirjana s osmijehom od uha do uha.
Objašnjava nam kako odvaja telce od majke i kako ih dohranjuje, spominje probleme koje imaju svi koji se bave stočarstvom, iako je ona zaposlena na carini i svaki dan putuje na posao za Umag.
A njih je sve manje, navodi kako bi većina ljudi na njenom mjestu krave i štalu, zamijenila s turistima. Navodi kako im sin Teo završava studij turističkog menadžmenta u Iki, a kćer Dea je zaposlena u Valamaru.
– Proizvodnja hrane bi trebala bit na prven mestu, no na žalos to ni tako. Bavljenjem s domaćim životinjama jedemo zdravo, znaš ča si stavi u pjat i ča si stavi u sebe. Mi ćemo krave imat dokle god budemo to mogli. Dosta puta dojde teško, ali kao da mi one daju neku snagu, to su sve žive životinje, primjećuju koliko ih voliš, ne moreš bit indiferentan prema njima. Jako hi volin i ni mi nič teško napravit za njih!, kaže iskreno naša mljekarica.
– Moja mat ne zna za drugo nego samo za delo, trudimo se prihvatiti novosti, prilagodit se temu. Sretna san kad su mi krave dobro, a kad nisu, ni ja ne stojin dobro. Kad se rabi otelit, ja š njon proživljavan te tegobe, priča nam ova diplomirana agronomkinja.
Napuštamo Zarečje puna srca, i zamišljamo si kako su danas rijetki ovakvi ljudi koji se s toliko njege i ljubavi bave nekom gospodarskom djelatnošću.
