Jedna od zanimljivijih stvari na porečkoj gradskoj obali su stari neugledni betonski neusklađeno zazidani bunkeri, obrasli travom i išarani grafitima. Ljeti na njima turisti suše ručnike, djeca ih koriste kao pozornicu, a poneki domaći kao savršenu klupu za odmor u hladu. No, bunkeri na Picalu i drugdje po Poreču kriju puno zanimljiviju priču od one koju bi im prolaznik dao na prvi pogled.
Ovi objekti ostaci su ratne fortifikacijske infrastrukture koja je Poreč i njegovu obalu zahvatila tijekom burnih godina Drugog svjetskog rata. Njihovu točnu kronologiju i pripadnost nije moguće za svaki pojedini objekt jednostavno odrediti, pa ih nije sasvim opravdano sve nazivati „njemačkim bunkerima“.
Ono što je sigurno jest da je Poreč nakon talijanske kapitulacije u rujnu 1943. ušao u područje pod njemačkom vojnom kontrolom te da je njemačko zapovjedništvo tijekom 1944. snažno pojačavalo obranu Istre zbog straha od savezničkog desanta. U drugoj polovici te godine u Istri su djelovala dva puka obalnog topništva i deset baterija mornaričkog topništva.
Zašto baš ovdje? Zato što je zapadna istarska obala bila osjetljiva točka. More je bilo važan prometni i vojni koridor, a Poreč je imao otvoren pogled prema plovnom prostoru ispred grada. Njemački pomorski zapisi potvrđuju da se ratna aktivnost odvijala neposredno pred Porečom. U kolovozu 1944. britanski su se MTB-ovi pojavili i u jednoj akciji potopili teretni brod Numidiju. Ono što danas izgleda kao savršeno mjesto za promatranje zalaska sunca nekada je bilo strateški zanimljiva točka s pogledom prema moru.
U takvom su kontekstu obalni položaji imali vrlo praktičnu svrhu – promatranje mora, rano uočavanje neprijateljskih plovila, zaštitu ljudstva i oružja te uključivanje u širi sustav obrane obale. Nije svaki takav objekt nužno bio topnička baterija. Neki su mogli služiti kao promatračnice, zakloni ili manji borbeni položaji. Upravo zato njihov današnji izgled sam po sebi nije dovoljan da se utvrdi izvorni zadatak.
Paradoks je gotovo filmski. Nekada su iz bunkera promatrali moguće neprijatelje, a danas s njih promatraju kako netko pokušava pronaći slobodno mjesto za ručnik u srcu turističke sezone.
Posebno je zanimljivo što porečki bunkeri nisu bili koncentrirani samo na Picalu. Fotografije iz 2008. godine, koje smo dobili od vrsnog poznavatelja porečke povijesti Alena Barbića, dokumentiraju nekoliko takvih objekata duž Porečke rivijere i daju bolji uvid u njihovu rasprostranjenost. Na fotografijama su, slijeva nadesno, u prvom redu bunker na Uliki i bunker na Materadi. U drugom su redu Ćurka (naziv prema obitelji Ćurko koja je nedaleko živjela) – onaj koji je, zanimljivo, fotografirao i jedan od današnjih promatrača tih ostataka – te bunker na otoku Sv. Nikola. U trećem redu nalaze se bunker između Gradskog kupališta i Brula te onaj fotografiran iz Hotela Parentium.
Popis, međutim, nije potpun. Nedostaje bunker s Porta Bussola, dok onaj na otoku Sv. Nikola danas više ne postoji. Nestao je tijekom preuređenja otoka, pa je fotografija iz 2008. ujedno i vrijedan zapis o objektu koji više nije dio porečkog krajolika. U suvremenoj dokumentaciji na području Poreča evidentirani su i drugi objekti koji se jednostavno vode kao „bunker“, što pokazuje da su ti vojni ostaci i dalje prisutni u prostornim zapisima grada.
Naravno, kada se spomenu bunkeri, teško je ne sjetiti se Envera Hoxhe, čovjeka koji je Albaniju pretvorio u svjetsku prijestolnicu betona. Procjenjuje se da je tijekom njegove vladavine izgrađeno više od 170.000 bunkera, toliko da se znalo šaliti kako svaki Albanac ima svoj privatni bunker, a poneki i rezervni za goste. Dok su Hoxhini bunkeri niknuli gotovo na svakoj livadi, plaži i planini, porečki su ostali prava ekskluziva – tek nekoliko komada, ali s pogledom koji bi im pozavidjeli i mnogi hoteli.
Ironija vremena pobrinula se i za zanimljiv društveni detalj. Poreč danas ima značajnu albansku zajednicu koja svojim radom sudjeluje u razvoju grada – od građevine i ugostiteljstva do poduzetništva. Vjerojatno nitko od njih nije očekivao da će u Hrvatskoj naići na bunkere koji će ih podsjetiti na (pra)domovinu, iako u znatno skromnijem izdanju. Srećom, porečki bunkeri danas služe isključivo za fotografiranje, odlaganje ručnika i povremeni hlad, a ne za obranu od zamišljenih neprijatelja.
Danas su bunkeri na Picalu tek nijemi svjedoci prošlih vremena. Dok oko njih niču novi hoteli, uređuju se šetnice i plaže, oni podsjećaju da svaka obala ima svoju povijest – nekad vojnu, danas turističku. Betonske kupole možda više ne čuvaju granice, ali čuvaju uspomene. A stare fotografije iz 2008. pokazuju da je i ono što danas smatramo neizostavnim dijelom krajolika zapravo podložno promjeni.
Možda upravo u tome leži njihova najveća pobjeda. Preživjeli su ratove, političke sustave i desetljeća zaborava da bi na kraju postali – mjesto za sunčanje i sušenje odjeće nakon kupanja. A oni koji su nestali, poput bunkera na Sv. Nikoli, preživjeli su barem na fotografijama, kao mali betonski podsjetnici na Poreč kakav više ne postoji.
No, ne bi bilo loše ni tom djeliću povijesti dati značaj koji svakako zaslužuje, kako bi se „znalo što je bilo” i prezentirali zanimljivi dijelovi suvremene porečke povijesti, da parafraziramo jednog pjevača koji je u siječnju ove godine nastupio u Žatici.
