U Knjižnici Žminj u petak je gostovao dr. sc. Nikola Biliškov, s Instituta “Ruđer Bošković” i McGill Universityja, koji je održao predavanje naslovljeno Novi materijali i prastara kemija. Predavanje je bilo dio programa manifestacije 4. Tjedan istarskih knjižnica koja se od 19. do 23. rujna održava u istarskim knjižnicama pod motom Pravi rub znanosti.
Nikola Biliškov, inače Medulinac, je viši znanstveni suradnik Instituta Ruđer Bošković, trenutno u okviru stipendije Marie Skłodowska Curie gostujući istraživač na Sveučilištu McGill u Montrealu, Kanada, u grupi Dr. Tomislava Friščića. Istraživački interesi obuhvaćaju pripravu i karakterizaciju materijala za konverziju i pohranu energije. Pritom glavninu preparativnih procedure čine mehanokemijske metode, dok u karakterizaciji ekstenzivno koristi napredne metode vibracijskih spektroskopija, difrakcije X-zračenja, često i koristeći sinhrotronska postrojenja. Također, jedan je od pokretača inicijative Znanstvenici za klimu – Hrvatska.
Nikola Biliškov je autor 35 znanstvenih radova, višestruki dobitnik priznanja IRB-a za popularizaciju znanosti te Mirovne nagrade Krunoslav Sukić.
Mehanokemija je jedna od suvremenih metoda, koja omogućuje pripravu mnogih važnih produkata. Kao takva, seli se iz istraživačkih laboratorija u industriju. Pod pojmom mehanokemije se podrazumijeva niz postupaka u kojima se udaranjem, trljanjem, grebanjem i sl. mehanička energija pretvara u kemijsku, što inicira kemijske reakcije. Iako je tek relativno nedavno privukla intenzivnije zanimanje kemičara, ustvari se radi doslovno o pretpovijesnom konceptu.
Ljudi su, naime, oduvijek tvari, nađene u prirodi, pokušavali prilagoditi svojim potrebama korištenjem mehaničke energije. Oduvijek se u ljudskim naseljima moglo čuti nekakvo tuckanje, grebanje, tvari nađene u prirodi su se usitnjavale, ali ponekad je dolazilo i do pretvorbe tih tvari u neke nove. Drugim riječima, događala se kemija pod utjecajem primijenjene sile. Dakako, ljudi to tada nisu znali, jer nisu ni znali za kemiju, barem ne u njenom suvremenom smislu.
Profesor Tomislav Friščić, voditelj jedne od globalno najprominentnijih istraživačkih skupina na polju mehanokemije često u šali kaže da je mehanokemija drugi najstariji zanat. No, neke od tih pretvorbi su detaljno opisane u antičkim knjigama, pri čemu se posebno ističe Teofrastova „O stijenama“.
Inspirirajući se antičkim znanjem, ali i suvremenom kemijom, u mnogim se kemijskim laboratorijima u zadnjih dvadesetak godina intenzivno razvija mehanokemija kao sve važnija metoda sinteze. Posebnu vrijednost mehanokemijske procedure dobivaju u širem kontekstu tzv. zelene kemije.
Naime, te metode omogućuju efikasnu pripravu važnih materijala, lijekova i drugi korisnih produkata, uz smanjeni utrošak energije, ali i otapala. Uzimajući u obzir važnost racionalne potrošnje energije, ali i činjenicu da preko 85% otpada kemijske industrije čine otapala, mehanokemija se nameće kao vrlo učinkovito rješenje.
Na taj način, jedan prastari koncept je doveo do prave revolucije u suvremenoj kemiji, što je prepoznala i Međunarodna unija za čistu i primijenjenu kemiju (IUPAC) smještajući mehanokemiju među metode koje mogu promijeniti svijet. Međutim, kako bi se omogućila njena još efikasnija primjena, važno je i znati kako se uopće događaju mehanokemijske reakcije, tj. što se događa „ispod haube“ reakcijskih posuda, koja je pokretačka sila mehanokemije.
Kako bismo prodrli u srž te prastare nove kemije, u tom segmentu primjenjujemo najsuvremenije analitičke metode, koje vrlo često iziskuju ekstenzivnu upotrebu sinhrotrona, velikih istraživačkih postrojenja koja omogućuju najfinija mjerenja. Predavač je već dugo uključen u istraživanja koja uključuju primjenu mehanokemije te onih kojima je sama mehanokemija u središtu interesa.
Nakon dugogodišnjeg rada na tom polju na Institutu Ruđer Bošković, Biliškov trenutno u okviru stipendije Marie Curie boravi na Sveučilištu McGill u Montrealu, u grupi profesora Tomislava Friščića.
