Nakon što su više od dva mjeseca bila zatvorena, s Trga slobode i Autobusnog kolodvora „nestala“ su dva kioska Tiska koji su dio gradskog središta dugi niz godina, moguće i više od trideset godina. Najstarije čitatelje molimo da nam daju informaciju ukoliko ju posjeduju.
Mjesto je to na kojem su mnogi građani godinama odlazili po svoje jutarnje štivo u doba kad su neki tiskani dnevnici imali tiražu i veću od 25.000 prodanih primjeraka tjedno, cigarete, žvakaće gume, a školarci po sličice. Kasnije su mnogi uplaćivali loto, naručivali raznu robu, slali pakete i ostale radnje. U neko doba kiosci s ciljem da zadrže kupce počeli su nudi i druge usluge, pa su se neki šalili da će uskoro moći vaditi i krv na tim mjestima.
Kiosk je dio urbanog inventara Pazina i mjesto susreta i zaista je neobično nakon toliko dugo godina vidjeti prazninu na tom mjestu.
No, iako će mnogi pomisliti kako je uzrok tome dolazak brojnih trgovačkih lanaca, činjenica je da kako Tisak u cijeloj hrvatskoj reducira mrežu prodajnih mjesta. To je u nekim sredinama proizvelo pravu lavinu reakcija, pa je recimo tako u zagrebačkoj Martićevoj ulici došlo do pobune i zaštite tete Ljiljane koja radi u njemu.
Peticija je urodila plodom i kiosk je ostao na svome mjestu, zajedno s dugogodišnjim djelatnicama. Ipak, ovakvo ‘spašavanje’ kioska je rijetkost, jer su oni u posljednje vrijeme iščezli u brojnim sredinama.
No, kapitalizam je neumoljiv i ne prašta. Ukoliko se ne ostvaruje dovoljno profita, tada to mjesto postaje na neki način i nepoželjno, a Tisak je to upakirao u rečenicu kako „kontinuirano prilagođava potrebama tržišta, ali i ključnim parametrima dugoročne stabilnosti i održivosti svoga poslovanja. Zbog takvih stalnih prilagodbi i broj prodajnih mjesta u mreži svake godine varira“.
Što će biti s ljudima koji rade u kioscima?
Kako saznaje prijateljski portal bonton.hr: „Od tri kolegice koje su radile u kioscima, jedna je prihvatila rad na drugoj lokaciji, druga je otišla u mirovinu, a treća zbog putovanja nije prihvatila ponudu za rad na novom radnom mjestu.“
Valja napomenuti kako su u toj „prilagodbi tržištu rada“ osobe koje su radile u kiosku bile i svojevrsni ambasadori kvartova i malih sredina u kojima su se nalazili. Osobe, najčešće žene, su tako imale višestruku ulogu.
Za vrlo male i nikakve plaće osim neposredne prodaje sudjelovali su u društvenom životu grada, ponekad i kao mini turistički uredi, koji su pomagali strancima u snalaženju.
Zato odlazak kioska i centra grada nije samo odlazak „još jene butige“, već odlazak još jednog sadržaja iz centra grada. Ne treba ni zanemariti da je u vrijeme nastanka kioska ponuda na tržištu bila neusporedivo manja. U gradu je bilo puno malih butigica, benzinska postaja bila je samo jedna. Kasnije su došle i Lidl i Plodine i Stop Shop, Shell, Etradex, Petrol i lako moguće da sam nekog zaboravio.
Kada se ovo sve nabroji jasno je kao dan da se je život mjesta i subotnja vreva izmjestila izvan gradskog središta.
Kiosci u centru grada su par exellance mjesta indirektnog okupljanja ljudi i htjeli – ne htjeli dio su kulturološkog identiteta centra grada. Tu njihovu funkciju ne treba zanemariti i valja dobro osmisliti novi sadržaj na istom mjestu kako bi nastavio pružati takvu funkciju.
