Godina 1943. bila je posebno tragična za istarski poluotok, pogotovo njena jesen. Italija je kapitulirala, snage 2. SS oklopnoga korpusa početkom listopada 1943. razbile su neiskusne postrojbe NOV-a.
Oklopne SS divizije »Adolf Hitler« i »Hermann Göring« te 44. i 71. pješačka divizija prodirale su iz Trsta zapadnom Istrom prema Pazinu i Puli, iz smjera Rijeke na Učku, te iz Pule prema Barbanu i Labinu.
Njemačkim se snagama pridružila talijanska fašistička postrojba Decima Mas. Partizanske snage nisu se uspjele izvući, te su u sedmodnevnim borbama imale više od 2.000 poginulih. Njemačke su postrojbe ubile oko 500 i uhitile oko 1.200 civila, u logore odvele više stotina ljudi te uništile više stotina kuća.
“U sjećanje naviru strašne slike razorenog Pazina iz listopada 1943. godine. Još i danas, kaže, može osjetiti miris koji se širio gradom – miris paljevine i smrti. Tijela stotinu Pazinaca strijeljanih 4. studenog tri su dana ležala na ulicama, pored gorućih i bombardiranih kuća.” (iz intervjua Liliane Ukušić Gatara – Mi djeca Drugog svjetskog rata”)
U malom selu Heki nedaleko Pazina živi tek stasala familija. Moj djed Lojzo, oženio je kao stari mladić od 31 godine, šavrinsku švercericu mlijeka i krumpira Mariju Švab.
Vjenčali su se na Valentinovo 1943., a iste je godine ostala trudna i rodila. Nono bježi glavom bez obzira u partizane i bori se na ličkom ratištu te u okolici Topuskog. U svojim doživljajima s ratišta za moju nonu je posebno bio dojmljiv prvi povratak djeda iz Like.
– Gledan ja, selo puno Niemci, neki človek nan je u hiži, mršav z bradon, mi nešto zija zad armaruona. Aj, ma san se prenula i zajno zela malega. Jako san se prenula. Počela san zijat. On mi je reka – Marija, to san ja Lojzo. – Ma si Lojzo, san mu rekla, ni spodoba sebi nikakor. Duga brada, puna šenci, mršav kako žbica, petnajs kili je kala, toliko meseci va partizane, ni spodoba sebi nikakor, prisjećala se nona.
– Siguro Marija, da me nisi prepoznala, ač smo bili više lačni nego siti, puni šenci, nič nismo imali za jes. Tamo ni bilo nič za jes, one kurčeve uštaše i Nemci su bili čuda jači. Dobro da san živ zusta. Samo va boške san bi. Kat san doša va Hieke, san bi gore va hiže, vide me je jedan Niemac i sta je spred hiže i poče mi je zijat – Kom, kom! – Hojsibogajebat i kom kom, dojdi ti gorika, da ti vrat prerežen. San zie nož i čeka ga zat vrati. Ma ni doša vrahmumaterzjeba, ma bin ga bija na kuse stavi, govorio je nono, tada sam mu sve vjerovao, danas mi taj njegov dodatak sigurno ne zvuči uvjerljivo.
