Kraj godine je uobičajeno vrijeme prisjećanja na trenutke koji su obilježili godinu na izmaku. A bilo je lijepih i manje lijepih trenutaka, kao i u svakoj godini do sada.
Od onih manje lijepih, zapravo tužnih, prisjećam se kako su nas posljednjih godinu dana napustili dragi ljudi na Pazinštini. Neki od njih su nam bili prijatelji, susjedi, poznanici, neki od njih su dali i veliki doprinos zajednici. Ne samo pazinskoj, već i mnogo široj.
I koliko god je normalno da svaki početak ima i svoj kraj, toliko je teško shvatiti da nekih više nema među nama. Ali ostaju nam uspomene na njih, anegdote koje ćemo s osmijehom prepričavati dok ih se prisjećamo te neke trajne vrijednosti koje su nam ostavili u nasljeđe.
Bilo je manje lijepih trenutaka na lokalnoj razini i kada je u pitanju porezno opterećenje građana, što izravno utječe na njihove plaće, ali kolumna je od prvog dana nekako više vezana za nacionalnu politiku pa ću ostati dosljedan tome.
S druge strane, kada bi se osvrnuo na manje lijepe, odnosno ružne trenutke u Hrvatskom saboru, tada mi nije dovoljna samo jedna kolumna. Zato svakome na čast i ponos, nadam se samo da će građanke i građani to prepoznati. Osobno me raduje što smo kolegica i ja i dalje bez opomene u cijelom ovom sazivu. I dalje nam je sadržaj ispred doživljaja, bez obzira na to što živimo u vremenima u kojima je obrnut redoslijed.
Osim toga, želimo zastupati građane i predstavljati kraj iz kojeg dolazimo na jedan kulturan i civiliziran način, što taj kraj i je, kao i ljudi koji žive u njemu. Jer, ako se svi budemo bavili doživljajem kako bi na taj način lakše dospjeli u medije, ostat ćemo bez sadržaja. To znači da ćemo ostati i bez svega onoga što su građani ove zemlje stvarali desetljećima, što bi bio naš generacijski poraz. Zato i dalje idemo težim, ali ispravnijim putem.
Zbog svega toga se radije prisjećam onih lijepih trenutaka, od kojih me posebno vesele neke male političke pobjede na nacionalnoj razini.
Prvenstveno me raduje reakcija Kluba mladih IDS-a kroz javnu raspravu o Zakonu o Hrvatskom jeziku, kojom su pokazali veliku dozu zrelosti i odgovornosti prema kraju iz kojeg dolaze i jeziku kojim pričaju. Njihov prijedlog o mogućnosti korištenja dijalekta u predškolskim i školskim ustanovama vladajući su prihvatili uvrštenjem istog u predmetni zakon, što je podržala i sama struka.
Ta naizgled mala pobjeda je zapravo mnogo veća, prvenstveno za budućnost dijalekta i njegovu zaštitu. Bio je to i razlog mog govora nadahnutog ostavštinom Gervaisa, Balote i Črnje prilikom same rasprave o Zakonu o hrvatskom jeziku.
Možda jednom i doživim trenutak kada će većina u ovoj zemlji shvatiti kako je naše najveće bogatstvo naša različitost. Veseli me što je ovo jedan mali korak prema tome.
Kada smo već kod malih koraka i veselja, veseli me što je jedan veoma mali učinjen i kod upravljanja državnom imovinom. Istina, veoma mali, ali ipak korak naprijed. Županijama, gradovima središta županija poput Pazina i velikim gradovima poput Pule dana je mogućnost upravljanja nekretninama u vlasništvu države.
Iako smatram da su takve nekretnine, osim onih od posebnog državnog interesa, trebale odavno biti u vlasništvu lokalnih samouprava i posljedično već u funkciji razvoja gospodarstva te društvene i komunalne infrastrukture, ipak se nešto pomaklo.
Rezultati naše borbe za decentralizaciju zemlje počinju se polako i sramežljivo nazirati u jednoj od najcentraliziranijih zemalja Europe. To je, ako ne znate, ona zemlja u kojoj od 100% javnih prihoda, 90% ostaje u centralnoj državi, 5% u Gradu Zagrebu, a preostalih 5% se dijeli na 574 lokalne i regionalne samouprave, misleći pritom na sve općine, gradove i županije u RH.
Kada smo kod rezultata naše borbe, moram navesti još jednu temu od iznimne važnosti za Istru, ali i za cijelu zemlju. Prije nepunih pet godina, dolaskom kolege Flega u EU parlament i mojim dolaskom u Hrvatski sabor, započela je intenzivna borba za modernizaciju željezničke infrastrukture u Istri.
Proces je dug i mukotrpan, ali počinju se vidjeti prvi rezultati. Od dolaska novog vlaka, što će se nastaviti u narednom razdoblju pa do prihvaćenih amandmana našeg EU parlamentarca koji su dodatno probudili državnu administraciju za prometnu renesansu cijele zemlje, s posebnim naglaskom na željezničku infrastrukturu.
S velikom dozom opreza, znajući dosadašnji odnos države prema istarskoj željeznici, počinjemo se nadati kako bi naš višegodišnji san mogao postati stvarnost.
Da je bilo više razuma i hrabrosti, mogli smo kvalitetnije zaštititi i prostor od bespravne gradnje. Naš Prijedlog dopune Zakona o građevinskoj inspekciji podržao je, osim oporbenih zastupnica i zastupnika, dio vladajućih koalicijskih partnera, što potvrđuje ispravnost same inicijative.
Ali, nije bilo dovoljno, jer još uvijek mnogima odgovara ovakva nedovoljno uređena država u kojoj vlada kaos u prostoru i u kojoj gotovo svakodnevno svjedočimo novoj korupcijskoj aferi.
Međutim, nećemo završiti ovu kolumnu u tom raspoloženju.
Završiti ćemo je, bez obzira koliko naivno izgledalo, s nadom da ćemo u 2024. godini biti mudrije, zrelije i odgovornije društvo za čiji se društveni i gospodarski razvoj isplati boriti.
Jedan od tih boraca želi vam sve najbolje u godini pred nama te da je provedete u miru, veselju i zdravlju s onima koji vas čine sretnima i ispunjenima!
