Igor Duda je redoviti profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli i jedan od pokretača sveučilišnog Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma. Bavi se poviješću svakodnevice i društvenom povijesti socijalističke Jugoslavije, ponajviše temama slobodnog vremena, turizma, potrošačke kulture, životnog standarda, djetinjstva, oblikovanja socijalističkog čovjeka i sudjelovanja građana u društvenom samoupravljanju.
Bio je voditelj dvaju višegodišnjih istraživačkih projekata Hrvatske zaklade za znanost. Autor je četiri znanstvene monografije i urednik više zbornika radova. Izravan povod za razgovor je predstavljanje knjige Socijalizam na kućnom pragu koju će predstaviti u četvrtak 10. travnja s početkom u 19 sati na Kalibar bestivalu u pazinskom Kaštelu.
Mjesne zajednice kao pokušaj uvođenja izravne demokracije
Priča o mjesnim zajednicama jasno pokazuje tadašnju želju da se što veći broj građana uključi u odlučivanje o što većem broju pitanja zajedničkog uređenja zajednice u širem smislu, ali i cijelog društva s ciljem uspostavljanja direktne demokracije. Ta pitanja su uključivala razvoj infrastrukture, lokalnog financiranja, prostornog planiranja, razvoja kulture u zajednici ili, primjerice, odluke o gradnji objekata od zajedničkog interesa kroz samodoprinose (vrtići, pošte, domovi kulture…) Postoji li ili je li postojao sličan projekt negdje u svijetu koji je do te mjere građane pokušao uključiti u odlučivanje o kreiranju zajednice koja ih okružuje.
Da, očekivalo se da mjesne zajednice 1960-ih, a posebno 1970-ih i 1980-ih motiviraju građane na sudjelovanje u društvenom samoupravljanju i socijalističkoj neposrednoj demokraciji. Općenito bi se moglo reći da su one u tome bile uspješne jer su aktivirale mase građana, ali ne podjednako u svakom mjestu i ne nužno u dugom kontinuitetu. Dok je na česte lokalne referendume izlazilo danas nezamislivih preko 90 posto birača, dio građana radije je ostajao pasivan kada je riječ o još aktivnijem uključivanju u samoupravljanje. S druge strane, bilo je i aktera unutar sustava vlasti koji su bili oprezni prema davanju većih ovlasti samoupravljačima. Što se tiče sličnih sustava izvan Jugoslavije, moje istraživanje nije sadržavalo međunarodni komparativni pristup, ali samoupravljanje sigurno jest bilo poznato i istraživano izvan jugoslavenskih granica, a u zemlji su pratili odnose između raznih razina vlasti u više zapadnoeuropskih zemalja te poučeni time nastojali pronaći najbolji odnos između više od 13 tisuća mjesnih zajednica i preko 500 općina u Jugoslaviji. Među svojim povijesnim uzorima rado su isticali davne slučajeve poput Pariške komune iz 1871. i rane faze sovjetskih sovjeta nakon Oktobarske revolucije, ali i Marxov negativan odnos prema državi koja bi trebala odumrijeti. Jačanje samoupravljanja tako je izravno povezano sa slabljenjem državnog aparata, što stvara prostor za svakojake zaplete uz ključno pitanje: tko je vlast?
Istodobno nam stiže vijest kako je u tijeku javna rasprava o novom pravilniku o kućnom redu, gdje će vlada propisati prekršajne kazne do 500 eura za nepridržavanje. Što se dogodilo da smo i odluku o redu u svojoj zgradi prepustili centralnoj vlasti?
Dogodilo se upravo to da je na upražnjeno mjesto, koje su do 1990. zauzimali društvo, samoupravljanje i društveno vlasništvo, ušla država s državnom i lokalnom birokracijom te drugim oblicima vlasništva. Stanovi su brzo privatizirani. Prodora države bilo je i ranije, ali je bilo očekivano da ona nastupa tek onda kada samoupravljanje iz nekog razloga zakaže. Primjerice, u osamdesetima je primijećeno da su višestambene zgrade kao društveno vlasništvo sve zapuštenije i da se stanari s nedovoljno pažnje odnose prema stanu koji im je dodijeljen i prema zajedničkim prostorima. Odozgo je tada pokrenuta akcija jačanja kućne samouprave putem oživljavanja kućnih savjeta kako bi upravo samoupravljači preuzeli svoju ulogu u upravljanju baš svakom zgradom. Nekadašnji samoupravljači i korisnici stanarskog prava danas su suvlasnici, i također se različito postavljaju prema zajedničkim dijelovima zgrade te prema javnom prostoru i okruženju. Država uskače, ali tako da vrlo vjerojatno otvara prostor za sukob među stanarima.
Čini se da prosvjedi u Srbiji, svjesno ili nesvjesno, otvaraju pitanje nemoći parlamentarne demokracije da uredi društvo primjereno dostojanstvenom životu svakog građana. Što se može iznjedriti iz dosadašnjeg smjera i načina organiziranja, te donošenja odluka srpskih studenata kroz plenume i javni poziv da se ljudi organiziraju u javne zborove građana?
Stanje u Srbiji mogu komentirati samo kao promatrač koji se informira preko medija, društvenih mreža te kolegica i kolega s kojima sam u kontaktu. Plenumi i zborovi građana pokazuju da postoji mogućnost aktivacije ogromnog broja sudionika koji, iako nemaju o svemu jednaka stajališta i svjetonazorski se mogu razlikovati, jesu spremni zajednički donositi odluke na širokoj demokratskoj osnovi o pitanjima od zajedničkog interesa te se tako razlikovati od institucija vlasti koje smatraju otuđenima i korumpiranima.
Vrijeme će pokazati koje će biti točke komunikacije između zborova studenata i građana te službenika i dužnosnika predstavničke demokracije, dakle države. Vjerojatno će se na tim točkama morati pojaviti organizirana politička oporba koja će na poštenim izborima pokušati osvojiti vlast. Prosvjedi mogu mijenjati društvo i raspoloženje građana sve dok traje entuzijazam kojim zrače. Usto je i međunarodno okruženje nestabilno i premreženo interesima koji u Srbiji imaju svoje favorite.
Koliko je takav smjer organiziranja ljudi dio naslijeđa iz vremena samoupravljanja i može li to utjecati na nas ovdje, ali i daleko šire, u kontekstu kapitalizma i parlamentarne demokracije koja je, čini se, odavno dosegla svoj zenit?
Jugoslavensko socijalističko samoupravljanje se odavno izgubilo. U Hrvatskoj i okruženju sjećaju ga se samo starije generacije, a i one na njega različito reagiraju. Ono što danas u javnom prostoru na njega može podsjetiti samo je pojam lokalne samouprave, ali to je nešto sasvim drugo. Inicijative koje se danas pozivaju na izravnu demokraciju uglavnom se informiraju iz drugih izvora, a ne iz sličnih domaćih iskustava u prošlosti. Iznimke su rijetke. Do toga dolazi i zato što se posljednjih desetljeća tema nije dovoljno istraživala i o njoj se nije mnogo pisalo.
Na temelju istraživanja tog prošlog domaćeg iskustva mogu reći da samoupravljanje može odlično funkcionirati na mikrorazini, u mjesnoj zajednici ili u radnom kolektivu, kada postoji dovoljan broj ravnopravno upletenih pojedinaca koji će oko toga angažirati sve ostale, pritom istodobno držeći sustav organiziranim, učinkovitim i ne gušeći široku inicijativu. Taj prostor za usklađeno djelovanje uopće nije velik. Nažalost, mislim da preslikavanje takvog upravljanja na makrorazinu ostaje utopijska vizija, a premošćivanje delegatima u prošlosti nije bilo najuspješnije rješenje. Ne živimo u idealnoj zajednici i ne uspijevamo je stvoriti, ali to ne znači da oblici upravljanja koje koristimo ne moraju biti funkcionalni i djelovati u korist svih.
Vaša knjiga ukazuje na činjenicu da je jedan od najvećih problema samoupravljanja kroz mjesne zajednice bio nedovoljna aktivnost građana u kasnijim osamdesetima. Koliko bi današnja tehnologija mogla biti od koristi u povećanju građanske zainteresiranosti i involviranosti u odlučivanju pri kreiranju prostora i društva u kojem žive?
Mislim da ništa ne može zamijeniti energiju koju petsto ili tisuću ljudi može stvoriti kada su uživo okupljeni na zboru građana. To ne znači da će njihove odluke u dopuštenom djelokrugu uvijek biti dugoročno najbolje, niti da su svi jednako upućeni i dobro informirani. Za sve to treba ih motivirati, pripremiti i obrazovati, a nisu svi izvori informacija podjednako relevantni. I u ono vrijeme upozoravalo se na opasnost od osobnih i sitnih interesa, na potrebu usmjeravanja u odlučivanju o zajedničkim potrebama i razvoju mjesne zajednice, na važnost biltena i zidnih novina. Danas tehnologija može biti od velike pomoći, ali u poigravanju masama zajednicu može odvući i u sasvim drugom smjeru. Tehnologija koje se svodi samo na platforme za razmjenu stotina poruka unutar neke mikrozajednice sigurno nije dobro rješenje. (Razgovor vodio: Mladen Blažević)
