U velikom, simultanom intervju s Andreom Težak Žgaljardić razgovarali su lideri dvaju srednjoškolskih centara u našoj Županiji, ljudi koji s ponosom i golemom odgovornošću drže kormila istarskog obrazovanja: Suzana Poropat-Božac, ravnateljica Gimnazije i strukovne škole Jurja Dobrile Pazin i Đani Žufić, ravnatelj Srednje škole Mate Blažina Labin.
Kao čelni ljudi ustanova koje već generacijama oblikuju budućnost našeg kraja oboje duboko shvaćaju važnost i težinu ove prve velike životne odluke naših učenika.
Upravo zato, u ovim ključnim danima prije zaključavanja upisa, sjeli su s nama i bez zadrške odgovorili na pitanja naših portala, a sve s jednim ciljem – kako bi osmašima i njihovim roditeljima dali uvid u to kako njihove škole funkcioniraju i kako ih vode, te tako uklonili i one zadnje, najmanje nedoumice.
Sjećate li se svog prvog dana kada ste službeno sjeli u ravnateljsku fotelju? Koliko je to bilo stresno? Jeste li osjećali pritisak velikih očekivanja i je li vas vodio čisti adrenalin, strah od odgovornosti ili golemi entuzijazam?
Poropat-Božac: Da, sjećam se, ali to nije bilo u pazinskoj školi. Svoje iskustvo počela sam stjecati u rovinjskoj školi Vladimira Nazora 2002. godine, tako da trenutno imam iza sebe 24 godine ravnateljskog staža, od čega zadnjih sedam u Gimnaziji i strukovnoj školi Jurja Dobrile u Pazinu. Ako govorimo konkretno o ovom posljednjem iskustvu, ono što je bilo teret na leđima, hoću li moći odgovoriti izazovu ovako velike škole, broja učenika i kolektiva, te različitosti programa.
Također, bilo je to vrijeme velikog štrajka u studenom koji se dogodio te godine, i nakon toga korona. Meni i kolegama je tada bilo vrlo malo vremena na raspolaganju za upoznavanje, s obzirom da nisam došla iz kolektiva.
Žufić: Evo, da se pohvalim danas (26.06) je upravo četvrta godišnjica da sam izabran za ravnatelja. U ove četiri godine se puno toga dogodilo, ali sam se pripremao za preuzeti tu funkciju jer sam znao da prijašnji ravnatelj odlazi u mirovinu, tako da me nije dočekalo nespremno.
Bio sam entuzijastičan jer sam „pomeo“ konkurenciju sa 75% glasova, i to mi je dalo mota da nastavim s programom kojeg sam predstavio. U prvim godinama čovjek uvijek ima puno ambicija, ali sam u razgovoru s kolektivom shvatio da su uvidjeli da sam napravio što sam obećao, to mi je dalo još više poleta.
Najprije smo odlučili početi nagrađivati najbolje učenike škole, u četiri kategorije, novčanim nagradama. Najviše sam se bojao hoćemo li uspjeti popuniti kadar zbog velikog broja kolega koji je odlazio u mirovinu, ali i to se riješilo.
Čime se vodi škola – mudrošću, čvrstom rukom, kompromisom, slušanjem, ili nečime trećim? Što vas danas najbrže izbaci iz takta, a što vam vrati osmijeh na lice?
Žufić: Mislim da se škola vodi suradnjom. Tu moram pohvaliti sve moje suradnike, od stručne službe do profesora. Naravno da se dogode neke situacije, ali volim se voditi idejom da nikada ne odgovaram ishitreno, upravo da ne dođe do sukoba.
Ali u ovom poslu nekad čovjek mora biti i odlučan, tako da sam na početku mandata morao dati i neke opomene, ali toga se ne sramim, ako je bilo potrebno da se shvati da se rad mora poštovati.
Poropat-Božac: Moj princip nije šefovanje, već vođenje, i to proizlazi iz mojih stavova i uvjerenja, jer je to način na koji najkvalitetnije dajem sebe. Uloga strogog šefa nešto je što me u potpunosti odbija, iako biti ravnateljem ponekad znači zauzeti i takav stav.
To je zahtjevna i dugotrajna uloga, jer podrazumijeva puno razgovora, zajedničkih analiza u kojem smjeru, kako dalje…. Nastojim primarno kroz svoj rad voditi ustanovu, a ne šefovati ljudima, a to uključuje motivaciju, i samu me najviše „povuče“ kad su moji suradnici involvirani, kad imaju neku novu ideju, projekt….
Zamislite da stojite pred hodnikom punim neodlučnih osmaša. Kojim biste ih jednim, najjačim adutom uvjerili da je vaša škola u Labinu ili Pazinu pun pogodak za iduće četiri godine?
Poropat-Božac: Naša praksa je da pred kraj godine obilazimo osnovne škole iz kojih nam dolazi najveći broj učenika. Bude nas uvijek više ravnatelja, i svaki od nas predstavlja svoju školu.
Jednom nas je bilo petero, ja sam bila četvrta na redu za izlaganje, dječja je koncentracija već bila pala, i prvi put sam tada odlučila dati osobni pečat, vjerojatno i zbog toga jer je to bilo u mojoj osnovnoj školi, bila sam autentična – izaberite ono gdje mislite da ćete biti sretni. Ako je to naša škola, bilo bi mi drago da se vidimo na upisima. I tek onda sam krenula predstavljati naše programe.
Žufić: Mi našu školu predstavljamo po školama Labinštine, a dalje ne idemo jer postoji problem prijevoza učenika, tada nastupamo s činjenicom da svih ne možemo zadovoljiti, ali ono što imamo mi, a imaju i neke druge škole, uvijek naglasimo da neće pogriješiti ako izaberu nas.
Postavim pitanje – ako ste čuli nešto loše o školi, slobodno mi kažite sada, jer, ulica nekad zna i prije nego osoblje škole (smijeh). Ako ne znate ništa loše, to je pravi izbor za vas.
Koje sve smjerove nudite ove godine i kako učenik koji ima npr. 3d talent, ruku za tehniku ili žicu za jezike može prepoznati koji je program stvoren baš za njega?
Žufić: Da krenem redom, imamo opću gimnaziju, tehničar za električne strojeve i elektroenergetiku, dosta jak program, na četverogodišnjem nivou nudimo još i referent za poslovnu ekonomiju, a od trogodišnjih programa nudimo elektromehaničare, montere strojarskih instalacija, kuhare, konobare, i od ove godine, slastičare. Sveukupno šest razrednih odjela svake generacije.
Poropat-Božac: U našoj školi učenici mogu odabrati gimnazijski ili strukovni program. Od gimnazijskih programa učenici mogu birati između opće gimnazije i prirodoslovno-matematičke gimnazije, ovo je šesta godina kako upisujemo učenike u ovaj smjer.
Od strukovnih imamo komercijaliste, to je četverogodišnji program iz sektora ekonomije i trgovine, upravno-poslovne referente, sektor prava i politologije i imamo tehničare za elektroniku i komunikacije, i jedan trogodišnji program, elektromehaničare. Upisujemo svake godine sedam razrednih odjela u prvi razred.
Može li učenik kod vas u uredu završiti i iz nekog potpuno pozitivnog razloga, a ne samo kad napravi neku glupost? Kada ste zadnji put ugostili učenike samo da popijete sok i popričate o njihovim idejama?
Poropat-Božac: Ja to i priželjkujem! Evo, u ovoj školi mi učenici dolaze s idejama, upravo nedavno me nisu našli u uredu, i ostavili su mi pismo (učenici prirodoslovno matematičke gimnazije) u kojem mole fakultativnu nastavu iz biologije. Mailom sam im odgovorila da sam pismo dobila i da sam zadovoljna ovom inicijativom, to me najviše veseli.
To je i razlika između osnovne i srednje škole, gdje su učenici više spremni preuzeti odgovornost za svoje obrazovanje. Moja su vrata uvijek otvorena za sve učenike.
Žufić: Ja sam suradnjom s učenicima jako zadovoljan. Redovito ih ujutro na ulazu dočekam s pozdravom, to sam uveo otkad sam ravnatelj, i otad učenici po hodniku pozdravljaju profesore, jer mi najprije njih pozdravimo.
Moj ured je na prijelaznom mjestu, tako da često samo otvore vrata s onom „samo da Vas pozdravimo“. Svaku njihovu ideju rado prihvaćam, sve što smo u mogućnosti i realiziramo. Zaista sam otvoren za svaku komunikaciju.
Oboje ste radili u učionici prije ravnateljske fotelje. U javnosti vlada stereotip da je rad u školi lagan, s kratkim radnim vremenom i dugim praznicima. No, zbornice su zapravo podijeljene na dvije vrste profesora: one koji odrade posao administrativno i tehnički, te odu kući, i one koji u učionici doslovno ostave dušu i prerano izgore. Kako vi kao ravnatelji balansirate te dvije krajnosti? Kako motivirate one koji su se emotivno distancirali, a kako štitite profesore koji previše izgaraju za djecu?
Žufić: Zaista ima i takvih profesora, dođe i odradi i ode kući, a ima i onih koji bi bili 24 sata u školi. Naravno da treba izbalansirati suradnju između jednih i drugih, ali ljude je teško mijenjati.
Lako je s profesorima entuzijastima, a ove druge pokušavamo ljudski malo pozivati. Nije uvijek lako, ali promišljeno djelujemo i uvijek se vide pomaci.
Poropat-Božac: Teško je motivirati ljude koji sami nisu motivirani. Kao i svugdje drugdje, ni u školi nije sve idealno, i svi smo različiti. Naravno da je poseban gušt raditi s motiviranim kolegom, to obogaćuje i školu i našu djecu, ali i naši učenici moraju kroz svoje odrastanje osjetiti da svijet nije idealan.
Oni imaju pravo očekivati najbolje za sebe, i to je legitimno. Ja osobno pokušavam za takve kolege stvoriti pozitivno okruženje, u koje bi mogli biti „uvučeni“.
Podignuli ste letvicu iznimno visoko za bilo kakvog nasljednika, pa vas želim pitati – kakav projekt potiho priželjkujete i planirate, a još uvijek niste uspjeli ostvariti, a da ga s ponosom ostavite u trajno nasljeđe budućim generacijama učenika Labina i Pazina?
Žufić: Rekonstrukcija školske radionice s kojom bismo trebali postati centar izvrsnosti u elektrotehnici, vjerujem da će se to uspjeti finalizirati za mog mandata. Jedan dio školske radionice je pod konzervatorskom zaštitom, te proces dugo traje. Upravo očekujemo da izađe javni poziv, sve je spremno.
Centar izvrsnosti će našim profesorima omogućiti educiranje diljem svijeta. Radi se o iznosu od 11 milijuna eura, od čega je 4 milijuna predviđeno za softversku opremu i edukaciju profesora. I odobravanje novog programa – tehničara turističke destinacije, za kojeg do sada nismo uspjeli dobiti odobrenje Ministarstva.
Poropat-Božac: Na tragu ovoga, i ja priželjkujem da u nasljeđe ostavim proširenu zgradu, nadograđenu, s mogućnošću rada u jednoj smjeni u jednoj zgradi.
To je samo jedna od želja (smijeh). Popodnevna je smjena postala iznimno teška za učenike, onda sam na prijedlog jedne kolegice pokrenula proces, sa gradom, županijom i veleučilištem, te već dvije godine koristimo prostor pazinskog odjela Veleučilišta u Rijeci te tako uspijevamo raditi u jednoj smjeni, to je bitan pomak – ali želja mi je jedna smjena, jedna zgrada.
S s obzirom na položaj Pazina i njegovu ulogu u obrazovanju kroz stoljeća, ne samo sada, i interesu učenika, i manji učenički dom ne bi bio naodmet. I tu sad stajem. (smijeh)
Ravnatelju Žufić, dok mnoge škole u Hrvatskoj o robotici i automatici uče iz udžbenika, vaša škola ima Festo laboratorije, Industriju 4.0 u malom i projekte u kojima učenici sami projektiraju električna vozila i programiraju industrijske robote. Što Labin još ima u svom arsenalu opreme i kako uspijevate osigurati da vaša škola ne kaska za industrijom, nego da vaši učenici rade s tehnologijom koja se trenutno koristi u najmodernijim europskim pogonima.
Žufić: Mi smo dugi niz godina povezani s privredom, tako da uspijevamo nabaviti opremu preko sponzorstava, a i naši profesori elektro skupine su mlada garnitura, vrijedni su i trude se nabaviti sve što je učenicima potrebno i zanimljivo. Kad se digne dron, to je učenicima interesantno, i to je ono što ih vuče.
Labin je povijesno industrijski jak kraj. To je dom tvrtki poput Danieli-Systeca, Novation Techa ili Carela. Međutim, što se događa s najambicioznijim mladim ljudima koji nakon vaše škole upisu elitne tehničke fakultete poput FER-a, FSB-a ili RiTeha? Imate li povratnu informaciju – vraćaju li se ti inženjeri natrag u Labin razvijati gospodarstvo? Kako ih labinske tvrtke, u suradnji s školom, mogu jače motivirati na povratak?
Žufić: Nekada je to bio odlazak bez povratka, ali u zadnje vrijeme se situacija mijenja, ali i sam grad se počeo mijenjati po pitanju mnogočega. Čini mi se da se u zadnje dvije godine puno IT stručnjaka zaposlilo u Labinu, ali i otvorile su se tri jake nove IT tvrtke.
Iz vaše je škole proizašao David Vorano, koji je briljirao na državnoj razini u robotici i elektronici, Andrea Batelić koji je nizao državne uspjehe u matematici i fizici. To su mladi lideri. Kakav točno tim profesora i mentora imate u zbornici i kabinetima, koji uspijeva pronaći onu pravu žicu kod te djece, motivirati ih da rade izvan okvira i daju ono maksimalno od sebe?
Žufić: Takvoj djeci i nije potrebna motivacija, potrebno ih je samo krcati zadacima, oni motivaciju već imaju. Bit je da ne izgube volju. Ako im dajemo nove izazove, oni će napredovati tako da će na njih odgovoriti i napredovati sve više. Kad im profesor ne bi davao izazovnije, teže zadatke, njima bi postalo dosadno, i stagnirali bi.
I jako mi je drago da ste spomenula ove učenike, jer sam im ja bio profesor, dok još nisam bio ravnatelj (smijeh). Ali i u sadašnjim generacijama imamo izrazito talentiranih učenika, pogotovo zadnje dvije godine, imamo vrhunsku skupinu.
Ravnateljice Poropat-Božac, Pazin je postao STEM i tech magnet, elitna ste škola koja ima državnog pravaka u kemiji već drugu godinu zaredom, u današnje vrijeme iznjedriti ime poput Rubena Raya Zdjelara – kada je STEM nastavnika tako teško pronaći, a još i teže zadržati, vi izbacujete uzastopnog državnog prvaka. Erik Petrović, Moreno Terlević i Filip Štifanić putuju u Južnu Koreju kao dio novoformirane hrvatske robotičke reprezentacije Team Croatia 2026. Ali ne stajete na tome – škola Vam ima naviku prednjačiti u svemu, od Lidrana do sporta. Kako se u praksi održava taj ritam izvrsnosti, i zašto je vaša škola tako magnetično privlačna za učenike? Kako se stvaraju vizionari?
Poropat-Božac: Ovo je jako kompleksno pitanje, pa će i odgovor biti takav. Kad nas je Ruben ove godine opet razveselio drugim Oskarom znanja i svojim rezultatima, javila mi se misao da kada imamo strast profesora prema poučavanju i strast učenika prema učenju, onda je kemija zagarantirana.
Dakle, nije dovoljno imati samo potencijal u učeniku, već i profesoru koji to uvidi i potiče. Kad sam tom kolegi bila na satu, on je rekao: „Ovaj atom je savršen.“ U tome je bilo toliko toga rečeno, da je išta dodatno objašnjavati suvišno. Ali na to se zalijepi jedno, eventualno dvoje djece na toj razini.
Tu nema guranja, to su djeca koja hoće raditi, vježbati. Ali najveći je problem zadržati takvog profesora, mi kao ravnatelji nažalost nemamo alate da ih nagradimo osim da ih hvalimo i slavimo njihove uspjehe. Ali moram reći da ovo nisu samo rezultati od kad sam ja ravnateljica, škola je na STEM području rasla i prije mog dolaska, to sam vidjela i kao roditelj.
Možda najfascinantniji podatak jest da ste jedina škola u Hrvatskoj koja u svom sustavu ima Glasserovu Teoriju izbora i realitetnu terapiju, kao i specijaliziranu stručnu suradnicu. Kako ta jedinstvena psihološka metoda izgleda u svakodnevnoj školskoj praksi i na koji način ona pomaže vašim učenicima da bez straha i pritiska razvijaju svoju unutarnju motivaciju? Kolika je to privilegija za učenike u doba kada stručnih suradnika nedostaje, a podaci govore da mladi pate od usamljenosti više no ikad prije?
Poropat-Božac: Da, primjenjujemo Glasserovu teoriju izbora, kvalitetnu školu. Ja sam osobno 1999. godine prošla tu edukaciju, još kao profesorica. Ova je škola imala priznat taj status od samog Williama Glassera, koji je sam i posjetio pazinsku školu 2006. godine.
Imamo tri stručne suradnice koje su u fazi dobivanja, neke već jesu, statusa psihoterapeuta realitetne terapije. Bit svega toga jest da se to osjeti, a ne vidi, to je proces, u ponašanju učenika, prema profesorima, ostalim radnicima škole, učenika prema učeniku, svako ponašanje naš je vlastiti izbor, a tome i naša odgovornost, jer kako je kolega Žufić ranije spomenuo, mi možemo mijenjati samo sebe, a ne druge ljude.
Želimo da se u našoj školi svi osjećaju dobro, zadovoljno, da imaju podršku i ljude s kojima mogu podijeliti svoje poteškoće – vrijedi to za naše učenike, a i njihove roditelje. Vi u našoj školi nećete vidjeti te elemente, vi ćete ih svakodnevno osjetiti, u tome je bit.
Srednja škola donosi puno više učenja nego osnovna. Koliko u vašim školama ima prostora za stvarne projekte, eksperimente i rad s tehnologijom, a koliko je to još uvijek klasično sjedenje i pisanje u bilježnicu?
Žufić: Škola se jako promijenila u zadnje vrijeme, obvezne sadržaje uvijek treba realizirati, ali tu puno ovisi o tome koliko je nastavnik inovativan. Koriste se moderne tehnologije, ali tu su bitne i izvannastavne aktivnosti, no nažalost, njih je ponekad teško realizirati zbog učenika putnika koji su limitirani voznim redom.
Poropat-Božac: Škola se mora mijenjati, ali mislim da određeni dijelovi sadržaja još uvijek moraju biti klasično učenje, ali današnje generacije uče drukčije, istraživački, projektno, profesor bi trebao biti moderator, kako bi učenik najbolje zadovoljio svoju znatiželju i potencijal, ne ex katedra kao nekada. Ali još uvijek je to kombinacija.
Susjedna Opatija pokreće prvu Diplomatsku gimnaziju u Hrvatskoj, zagrebačka Škola za grafiku, dizajn i medijsku produkciju uvodi eksperimentalni program Umjetničke i multimedijske gimnazije, prve takve u RH. Vidite li u bliskoj budućnosti vaše dvije škole kao lidere koji će prvi u Istri ponuditi takve potpuno nove, eksperimentalne i atraktivne smjerove? Što je po Vama idući veliki korak?
Poropat-Božac: U ovom trenutku nismo spremni. Najveći problem je prostor, a zatim kadar. Dok se ne proširi školska zgrada, nismo u mogućnosti ponuditi tako nešto, iako stalno osluškujem potrebe i želje jer smo škola u središtu Istre i dolaze nam učenici čak iz Vrsara, Poreča, Roča, pa sve s istočne strane, do Pićna, Potpićna.
Žufić: Ja mislim da smo mi premala sredina da bismo nudili takve programe. Po meni bi to ipak trebali nuditi samo najveći gradovi, jer smo premala sredina da izbacujemo toliko kadra svake godine, mi smo ipak mala država.
Poropat-Božac: Želim samo još napomenuti da nas tu muči tromost sustava, kad se jedan program uvede, on traje godinama, tu je potrebna veća fleksibilnost u promjeni programa, to je još uvijek na razini Ministarstva, a bilo bi bolje kad bi bilo županijski.
Koja je najmodernija ili tehnološki najzanimljivija stvar, prostor ili kabinet koji ste uveli u školu u posljednje vrijeme, a na kojeg učenici potpuno okinu kad ga vide/koriste?
Žufić: Mi smo uveli studio za snimanje, to nam je najnovije.
Poropat-Božac: U učionicu za tehničare za elektroniku smo nabavili profesionalnih 15 računala na kojima bi nam pozavidjela i kakva tvrtka.
Što ako netko upiše npr. elektro, ekonomski smjer, ili upravnog referenta, pa nakon godine dana shvati da to ipak nije za njega? Koliko je sustav fleksibilan i je li teško promijeniti smjer unutar iste škole?
Žufić: Zakonski se mogu promijeniti samo prvo polugodište, prvi razred, i to ako drugdje ima mjesta. Ako su popunjena sva mjesta u svim smjerovima, to je učeniku nažalost nemoguće ostvariti. Tu smo limitirani upisnim kvotama. Unutar škole je teško ako ne ostane neko slobodno mjesto.
Poropat-Božac: S tom realnošću se suočavamo i mi i naši učenici. Postoji fleksibilnost da učenici mogu mijenjati smjer, ali postoje i uvjeti za isto. Spomenuti ću kvote kao i kolega, mi npr. sada imamo 15 učenika, osmaša, koji se nalaze ispod upisne crte za tehničara za elektroniku, i svima im je to prvi izbor, a ništa za njih ne mogu učiniti.
Budimo iskreni – nitko ne voli jedinice i loše dane. Kako vaša škola reagira kada učenik upadne u krizu s ocjenama – je li sustav postavljen tako da mu pokaže da je sad vrijeme za posljedice svojih dijela ili mu da do znanja da je ovdje masa ljudi obučena upravo da mu objasni još jednom?
Poropat-Božac: Ovaj drugi pristup je primjereniji za naša postupanja. Mi tijekom godine imamo redovito sjednice, i ako je netko izdvojen, učenik kod kojeg je primijećena stagnacija u radu, naše stručne suradnice se ulove u neku „pomagačku“ situaciju, neće se čekati kraj školske godine.
Nekada je jako dobro, jer one prepuste učeniku da sam iskomunicira sa profesorom, i tako on ima osjećaj da je nešto napravio sam za sebe. Želim naglasiti da potpora učenicima koji se suoče s većim brojem negativnih ocjena ili nekim drugim teškoćama koje proizlaze iz raznih situacija, u našoj školi definitivno postoji i funkcionira.
Žufić: Kod nas isto tako. Također, sjednicu održimo odmah mjesec dana nakon početka nastave, da vidimo kako prolazi prijelaz iz osnovne u srednju školu i ima li nekih početnih problema. Stručna služba se po potrebi odmah uključi, nekada je problem taj što djeca ne znaju kako kvalitetno učiti.
U slučaju većeg broja negativnih ocjena, ide se u programirano ispravljanje – dakle – dogovaramo se s učenikom i predmetnim nastavnikom, daju se smjernice, da nakon neuspjeha dođe uspjeh.
Poropat-Božac: Želim samo nadodati da u našoj školi postoji potpora učenika učeniku. Dakle, oni koji odlično vladaju materijom iz STEM područja daju instrukcije učenicima kojima to slabije ide. To ide do te mjere da oni nekada pitaju nastavnika može li ga pustiti sa sata jer ide držati „instrukcije“ drugom učeniku, koji ga je molio pomoć. U holu imamo prostor osiguran za to. To je odlično za povezivanje i razvijanje empatije, rađa se osjećaj ponosa.
Suočavamo se s brutalnom realnošću – u cijeloj državi vlada kronični deficit nastavnika iz matematike, fizike, kemije, STEM područja općenito. Kakvi ljudi danas uopće oblikuju mozgove naših budućih inženjera i znanstvenika i kako rješavate taj gorući problem?
Poropat-Božac: Ja se zadnjih godina jako borim sa zapošljavanjem nastavnika matematike i elektrotehničke skupine predmeta. Jedne godine sam bila sretne ruke i zaposlila sam dva nastavnika matematike, ali samo tada i nikada više. Lani smo pet puta raspisali natječaj za nastavnika elektrotehničke skupine predmeta.
Na petom natječaju smo imali troje kandidata – dvoje ih je uspjelo ostati, jedna je kolegica odustala. Sljedeći tjedan opet raspisujemo natječaj, ali nisam optimistična, nažalost. To je situacija gdje je postojeći kadar dodatno opterećen, iz čega nerijetko proizlazi umor i nezadovoljstvo.
Žufić: Kod nas je ista situacija. Mi smo u jednom trenutku imali dosta profesora iz elektrotehnike koji su otišli u mirovinu, upravo na početku mog mandata, i preko natječaja nismo uspijevali popuniti kadar. To nas je primoralo na sklapanje ugovora s umirovljenicima.
Lanjske godine smo uspjeli u potpunosti zadovoljiti elektrotehniku, ali nam je jedna kolegica iz matematike otišla na porođajni dopust, i koliko god natječaja raspisali bilo je bezuspješno, jer je to nažalost, i radni odnos na određeno vrijeme. Onda smo primorani rasporediti te sate između ostalih kolega, i nedostatak se zaista osjeti.
Pomozite nam srušiti dva velika društvena stereotipa. Prvi je da trogodišnje smjerove upisuju isključivo lošiji i problematičniji učenici. Drugi je spolni – odlaze li danas djevojke iz općih (i drugih) gimnazija hrabrije u STEM područja i viđamo li ih više u elektro odjelima nego prije deset godina?
Poropat-Božac: Kod nas se u elektro razredima svako toliko nađe djevojka, u tijeku su upisi i na listi ih je 3. Što se tiče upisivanja učenika s lošijim ocjenama u trogodišnje programe, to nije mit, to je jednostavno naša realnost – jer ako su u osnovnoj školi imali slabiji prosjek ocjena, oni nisu konkurentni za upisati neki četverogodišnji program – ali nije pravilo.
Žufić: Slažem se, trogodišnje škole upisuju učenici koji kroz osnovnu nisu stekli ambicije da budu uspješniji. Tržište za upise je kao tržište rada – tko je bolji, bira bolje programe. Oni se ipak u trogodišnjem programu i pokažu dobrima, ali jednostavno ima učenika koji ne vole učiti.
Kada razgovarate s bivšim učenicima koji su danas odrasli i uspješni ljudi, što je ono najljepše što vam kažu o vremenu provedenom u vašim klupama? Koja je to najveća vrijednost koju su ponijeli iz vaših zgrada?
Poropat-Božac: Ja bih rekla – prijateljstva. I dalje zadržavaju prijatelje, i tijekom studiranja, slave skupa rođendane, vjenčanja…. uspomene za pojedine nastavnike….
Žufić: Ja se veselim svibnju i lipnju jer su svake subote neke obljetnice! Bivši učenici se okupe ispred škole, nekada smo im vadili i dnevnike…. Tu su stvorili cjeloživotne uspomene – to je zadovoljstvo, da im je škola ostala u lijepoj uspomeni, jer inače ne bi zamolili da im istu otvorimo i da opet prošeću njenim hodnicima.
I za kraj – znate li točan broj Oskara znanja koje su u vaše škole donijeli učenici kroz godine?
Poropat-Božac: Ako sam ih dobro pobrojala, u zadnjih desetak godina bilo ih je 16.
Žufić: Ja ću reći samo za vrijeme mog mandata – 4.
Na kraju ovog razgovora, dok se Labin i Pazin pripremaju za dolazak nove generacije, jasno je da istarsko srednjoškolsko obrazovanje ima ono najvažnije – srce.
Škole nisu samo zgrade od kamena i cigle, već ljudi koji u njima rade. Nove srednjoškolce dočekuju ravnatelji i kolektiv koji u njima ne vide samo učenike, već mlade ljude koji tek otkrivaju svoja krila.
Ovi ravnatelji u moru administracije nisu izgubili iz vida ono što je doista bitno – toplu ljudsku riječ i ruku podrške za svakog budućeg srednjoškolca koji će ovu jesen proći kroz njihova vrata.
Današnji osmaši, za par dana srednjoškolci, ne odlaze u nepoznato, već u sigurne ruke – i iako će biti uspona, padova, tinejdžerskih bura i teških ispita – ove su škole opremljene ne samo znanjem i tehnologijom, već i ljudima koji imaju iskustvo, razumijevanje i veliko srce – ljudima koji su tu da im pomognu svladati svaku prepreku, pružiti ruku ako padnu, prepoznati ono najbolje u njima i s puno ljubavi pogurnuti ih u visine. (Razgovarala: Andrea Težak Žgaljardić)
