Na internetu je „sega“, zna se reći i vrlo često to povuče negativnu konotaciju, iako bi to moglo i trebalo biti mjesto i za edukaciju i poštivanje tradicije.
Zbog toga, s guštom prenosimo jednu objavu u grupi „Istrijanski zajik“ koju je napisao Ratko (op. a. podaci poznati redakciji), a koja govori o tome kako je „bilo nekad“.
„Podno Gologorice u selu Lukačići je povida Frane kako je bilo kad se je on ženija“, kreće svoju priču Ratko pa prepričava:
„Rojen san 28. 04. 1896. Kad san doša iz vojske, z Prvega svijetskega rata, san se ženi za mladu iz Tupljaka, Roža se je zvala. Tamo su me mrzili, aš mladići su oteli da njin mlade ne greju čja iz sela, pak san malo i z strahon tamo hodi. Za obranu san ima pištolu. Mladu san upozna poli sused. Tu blizu je bila uženjena jena njena sestra. Ona je prišla h njoj i tako smo se upoznali. Potle smo se uženili 1920. leta. Onakovih svati ni bilo! Su bili tri svirači z Grimalde. Svirili su bajs, vijulin i klarinet. To se je i zemlja tresla kad se je plesalo. U ono vrime nisu bili veliki svati, ja san hi ime jeno dvajset. Plesali smo valcer i polku“, stoji u objavu pa se nastavlja:
„Ja nis bija amant za ples, ma ona je bila plesačica. Svati su durali od ponediljka do petka. U nedilju san poša po svirače na Grimaldu, aš oni nisu znali kamo treba poć. U utorak je rabilo poj po kaselu, a običaj je bi da se po dotu pojde z svirači. Dota je ča su dali otac i mati hćerki. To je većinon bila posteljina. Ja nis stija kaselu pak su mi dali komo. Mat ud moje mlade mi je kupila košulju, a ja san noj kupi postole. Stari svat mi je bija kunjado, on je mora, kad si utpelja nevestu natočiti terinu vina, unutra narezati kruha i po putu kega staneš mu se ponudi neka pije i jide. Kad se je to sprazlo se je u niken selu natočilo drugo vino i tako do kuće“, prepričava pa nastavlja:
„Običaj je bi da buduća svekrva zapre vrata i da ne pušti svate u hižu dok kum ne odgovara. Kad je kum odgovori, svekrva je uzela rubac, primila mladu za vrat i je je potegla u kuću. To je bilo da ne pobegne, kako kad se mačka pelja oko kadine na ognjištu. Tada nisu žene bižale kako sada. Po večeri se je stavilo dva pijata; jedan je bi ubrnjen za zgoru, a z drugin ga se je poklopilo. Ljudi, svati bi zaboli ruku mrež te pijate i puštili šoldo, koliko je ki stija i moga, magari praznu pez, i to je bilo dobro, aš se ni znalo koliko je ki stavi. Ti šoldi su bili za svirače. Mene su kuštali 105 lir“, ispričao je Ratko te dovršio:
„Frane Stojšić, neizmjerno je štima svoju ženu, a polak ki je bi lip i bogat i ona je u njega bila jako zaljubljena. Inače, je Frane jedan od onih pravih katolika. Za fešte si ubuče naliplju robu i teško bite ga nagovorili da pojde ča napravit. Živija je dugo, i malo mu je falilo da doživi stotu. Umra je 1995. godine.“