Dvije stare akacije, prema riječima Đina Šverka zdrava stabla koja su desetljećima rasla uz lanišku crkvu, posječene su zbog planiranog postavljanja klupa i nadstrešnice.
Njegova objava otvorila je pitanje jesu li takvi zahvati doista bili nužni i je li se postojeće zelenilo moglo sačuvati.
Sječa stabala u dvorištu crkve u Lanišću izazvala je ogorčenje Đina Šverka, koji je na društvenim mrežama izrazio nezadovoljstvo uklanjanjem dviju starih akacija.
U svojoj objavi ističe njihovu prirodnu i simboličku vrijednost te propituje opravdanost zahvata u prostoru koji je, kako podsjeća, desetljećima bio dio života mještana.
„Aš se osjećam jadno zbog najnovije devastacije stabla u mom Lanišću!”, započinje Šverko svoj osvrt, ne skrivajući razočaranje zbog uklanjanja stabala koja su, prema njegovim riječima, bila stara gotovo koliko i sama crkva.
Riječ je o župnoj crkvi sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile, koja je sagrađena 1927. godine na mjestu starije crkve. Prema Šverkovu osvrtu, iduće godine, 2027., obilježit će se stota obljetnica njezine izgradnje.
Akacije koje su obilježavale prostor oko crkve
Šverko podsjeća da su stabla bila dio prostora koji su koristile brojne generacije Lanišćana – ratara, stočara i šumara, koji su radne dane provodili u svojim poslovima, a nedjeljom odlazili na misu.
„Lijepa, trobrodna, sagrađena 1927. na mjestu stare crkve bila je baš takva dobra našim precima ratarima, stočarima, šumarima… Radili su kroz tjedan, a nedjeljom svjedočili svoju vjeru odlaskom na misu”, navodi u objavi.
Posebno ističe da su dvije akacije pružale hlad i doprinosile izgledu crkvenog dvorišta, a jedna se, prema njegovu opisu, izdvajala bojom cvjetova, dok je druga imala bijelu cvatnju.
Upravo je gubitak takvog ambijenta u središtu njegova negodovanja. Za njega ta stabla nisu bila samo zelenilo u crkvenom dvorištu, već dio mjesta, njegova izgleda i kolektivnog sjećanja.
Klupe i nadstrešnica umjesto prirodnog hlada?
Prema Šverkovim navodima, stabla su uklonjena u kontekstu planiranog postavljanja klupa za hodočasnike i izgradnje nadstrešnice. Pritom dovodi u pitanje je li zbog tih sadržaja uopće bilo potrebno posjeći stare akacije.
„E, sada se planiraju postaviti klupe za hodočasnike, a iznad nadstrešnice… Platile su to dvije prekrasne, zdrave akacije koje su naši preci posadili”, napisao je.
U svojoj objavi Šverko iznosi i konkretne alternative za koje smatra da su mogle biti razmotrene. Navodi da se na udaljenosti od približno 200 metara nalazi dvorana koju selo ima u koncesiji još 13 godina te koja je, kako tvrdi, dostupna za potrebe crkve i hodočasnika.
Spominje i natkriveni prostor ispred općinske zgrade, udaljen oko 50 metara od planirane nadstrešnice, kao i činjenicu da crkva ima oko 150 sjedećih mjesta.
„Zbilja kome to treba… Koja to crkva ima kraj sebe ‘drvarnicu’ ili ‘ostavu’, zašto hodočasnici nisu mogli odmoriti na tim novim klupama u hladu prelijepih akacija”, pita se Šverko.
Njegove primjedbe otvaraju pitanje jesu li prije uklanjanja stabala razmotrene sve mogućnosti uređenja prostora, uključujući rješenja kojima bi se zadržalo postojeće zelenilo. Odgovor na to pitanje zahtijeva uvid u projekt, razloge sječe i eventualne stručne procjene.
Pitanje koje nadilazi samo uređenje crkvenog dvorišta
Šverko u objavi navodi i da se o sječi informirao te tvrdi da se s njegovim nezadovoljstvom složilo i župno vijeće. Međutim, bez dodatnih potvrda nije moguće utvrditi stavove svih članova vijeća ni okolnosti u kojima je odluka donesena.
Posebno naglašava da njegov prigovor nije usmjeren protiv vjere ni protiv potreba hodočasnika, nego protiv onoga što smatra nepotrebnim uništavanjem prirodne vrijednosti prostora.
„Ovaj moj osvrt nema veze s vjerom, nevjerom, ali ima sa zdravom pameću”, poručuje.
Takva je razlika važna u raspravi o uređenju prostora oko sakralnih objekata. Briga za vjersku baštinu i poštovanje potreba vjernika ne moraju biti u suprotnosti sa zaštitom stabala i očuvanjem zelenih površina.
Naprotiv, promišljeno uređenje trebalo bi nastojati uskladiti sve te vrijednosti.
Pitanja koja se nameću stoga su konkretna: jesu li akacije doista bile zdrave, je li njihovo uklanjanje bilo nužno, tko je donio odluku i postoji li plan zamjenske sadnje?
Jednako je važno znati jesu li razmotrene alternative koje bi omogućile postavljanje potrebne opreme bez uklanjanja postojećih stabala.
Baština nisu samo zidovi i krovovi
Uoči stote obljetnice crkve, slučaj dviju akacija dobiva dodatnu simboličku dimenziju. Stabla koja su desetljećima rasla uz crkvu bila su dio prostora koji se mijenjao zajedno s generacijama mještana.
Njihovo uklanjanje, ako je već provedeno, nepovratan je zahvat, dok se eventualna nova sadnja može pokazati tek dugoročnim rješenjem.
Zato bi javnost trebala dobiti jasno obrazloženje razloga za sječu, kao i informacije o tome kako će se ubuduće uređivati crkveno dvorište. Transparentno objašnjenje ne bi trebalo biti shvaćeno kao napad na Crkvu ili na one koji su sudjelovali u projektu, već kao dio odgovornosti prema zajednici i prostoru koji ona dijeli.
Lanišće je mjesto snažnog povijesnog i duhovnog identiteta. Njegova se baština ne sastoji samo od građevina, nego i od krajolika, drveća, priča i uspomena koje se prenose s generacije na generaciju.
Šverko svoj osvrt završava riječima: „Bože, oprosti im jer ne znaju što čine.”
Bez obzira na različita mišljenja o uređenju crkvenog dvorišta, ostaje potreba za odgovorima i otvorenom raspravom o tome kako sačuvati vrijednosti Lanišća.
Uređenje prostora može biti prilika za poboljšanje uvjeta za vjernike i hodočasnike, ali ne bi smjelo zanemariti pitanje što se pritom gubi.
Jer ako je cilj ostaviti nešto vrijedno budućim generacijama, onda uz obnovljene građevine i uređene prostore treba sačuvati i ono što je priroda, zajedno s našim precima, desetljećima stvarala.
