Ovog vikenda Semići slave svog zaštitnika Sv. Lovru, ali i veliki jubilej – punih 750 godina otkako se ime mjesta prvi put spominje!
Tada (1275. godine) su akvilejski patrijarh Raimondo Della Torre i grof Albert Gorički sklopili sporazum o međusobnom razvođenju granice Semić se uz Vrh, Sovinjak, Gologoricu i Krbune spominje kao posjed Mainarda Schwarzenburškog, vazala grofa Alberta Goričkog, te upravo ova godina predstavlja prvo spominjanje Semich u povijesti.
U knjizi Slavena Bertoše „Osebujno mjesto Austrijske Istre” navodi se da se o desilo 5. svibnja te godine.
Za one koji ne znaju Semić je naselje koje se nalazi oko dva kilometra sjeverno od Lupoglava prema cesti koja ide u Lanišćem, nalazi se u Općini Lupoglav, au njemu prema posjlednjem popisu stanovništva živi 69 duša.
Smješten je na prisojnim padinama Ćićarije, a objedinjuje zaseoke Bieletići, Banjuhi, Dvorani, Ćuki, Šiegeti, Hacmani i Zvoanjski (koje čine Vranjci, Dušeti, Panoadari i Prušijoni).
Stanovnici Semića se ne smatraju Ćićima, a svoje područje tradicionalno nazivaju Krajevinom (jer je dugo bilo austrijsko, za razliku od Ćićarije koja je bila mletačka).
Godine 1373. javlja su u obliku Zemitz, a 1409. Semiczz, od kada čini dio Lupoglavske gospoštije. Više su ga puta napadali Osmanlije u svojim prodorima (1471., 1482., 1511.). Nakon pada Klisa u turske ruke (1537.) mnogobrojne su izbjeglice iz Dalmacije naseljene u Semić i okolna sela Lupoglavske gospoštije. Njih je doveo lupoglavski feudalac Ivan Sinković.
Kapelanijska crkva sv. Lovre, sa zvonikom na pročelju, podignuta je u drugoj polovici XVIII. st., možda na mjestu stare koja je bila posvećena Sv. Trojstvu (spominje se 1650.). Oko crkve je mjesno groblje.
Iz njegove prilično burne povijesti izdvojit ćemo jedan sukob, između stanovnika Lanišća i Semića, koji se odvio 1587. godine.
Kako piše Bertoša: Mletački podanici posijali su žito na zemljišnim česticama nedaleko Semića, na području koje su Benečani smatrali mletačkim, a Kraljevci austrijskim. Kada je pšenica izrasla, žitelji Semića su je uništili, a podanici iz Lanišća uhvatili su nekoliko Kraljevaca, zatvorili ih i odbijali pustiti sve dok se ne plati šteta nanesena usjevima.
Rašporski je kapetan zapovjedio da se sporne parcele ponovno obrade i zasiju, nakon čega su predstavnici nadvojvodine vlasti proglasili da će biti prognan svaki seljak koji zaore brazdu na tom mjestu.
Buzetski rektor nije htio pustiti na slobodu uhvaćene austrijske podanike, a niti dopustiti Kraljevcima da voze žito u mlinove i odlaze po sol na mletačko područje sve dok austrijske vlasti ne ponište odluku o progonstvu mletačkih podanika koji su obrađivali sporne granice.
Kao selo na području austrijskog posjeda u Istri, Semić je zabilježen i 1750., u izvješću koparskog fiškala Cristofora Tarsije, koji je 215 godina nakon Tridentske mirovne sentencije obišao lokalitete sporne granice i o tome podnio izvješće mletačkoj vladi.
Analizirajući područje rašporskog kapetanata naveo je da se najviše sukobljavaju seljaci Roča s nadvojvodinim podanicima i seljacima – kmetovima obitelji Brigido u Semiću i Lupoglavu.
