U Motovunu se ovih dana najviše priča o – vrtiću. Nalazom Istarske županije prostor u kojem su se nalazila djeca proglašen je neuvjetnim, a na to je emotivnu reakciju na društvenim mrežama podijelio načelnik Tomislav Pahović.
„Bože, kakav težak i emotivan dan.
Danas, u petak 13.2.2026. godine u 16 sati zatvorena su vrata našeg malog Područnog vrtića u Motovunu koja su desetljećima otvarala djetinjstva. U tišini uske, kamene uličice našeg Motovuna ostala je zgrada koju je netko grubo, neopravdano i bez imalo emocije nazvao i proglasio „NEUVJETNOM “, ali mi znamo da je bila sve samo ne to. Bila je dom. Drugi dom.
U njezinim su se zidovima smijali naši prvi smijehovi. Tamo smo učili držati bojicu, vezati vezice, učili čuvati naše prve tajne, dijeliti marendu koju nam je dugo i s puno ljubavi kuhala draga teta Pina…
Tamo sam odlazio po svoju mlađu sestru, a do danas vrlo često i po svoju nećakinju Karlu koja je u tom istom vrtiću krenula u svoju prvu novu i nepoznatu životnu avanturu, stekla svoje prve prijatelje i odakle će kao i svi mi nositi samo lijepe uspomene. I ona je danas zaplakala opraštajući se od svog vrtića u Motovunu kojega je toliko voljela, a te je suze teško zanemariti i oprostiti gruboj i krutoj birokraciji…
U tom “NEUVJETNOM” vrtiću su generacije motovunske djece rasle bezbrižno, sigurno i voljeno.
Možda je naš vrtić bio skroman, možda nije imao sjajnu fasadu ni savršene uvjete (a koji vrtić ih ima?) po nečijim mjerilima i standardima, ali imao je ono što se ne može izmjeriti ni obnoviti bilo kakvim projektom ili obnovom, IMAO JE DUŠU, imao je toplinu doma… Mirisao je na plastelin i vodene bojice, na juhu i griz na mlijeku s malo Kraš Expressa na sredini iz male kuhinje na katu, imao je miris na djetinjstvo.
U toj uskoj ulici, među kamenim zidovima, kucalo je srce mnogih generacija.
Svaki kutak čuvao je uspomene: oguljeni prag, prozor na stepenicama s rešetkom kroz kojeg smo gledali kišu i prolaznike, dvorište u kojem su odjekivali naši koraci i naš bezbrižni smijeh. Naš vrtić nije bio samo zgrada, to je bilo mjesto gdje smo učili voljeti, pripadati, biti zajedno…
Danas, kad su vrata zatvorena, ostaje tišina. Ostaje tuga. Ostaje čežnja za nečim što se ne može vratiti, ali se nikada neće zaboraviti.
Zbogom, našem malom vrtiću u ulici Borgo na kućnom broju 26 preko puta crkvice svetog Ciprijana.
Hvala ti za bezbrižnost.
Hvala ti za smijeh.
Hvala ti za sva djetinjstva.
Zauvijek ćeš živjeti u nama, u svakom sjećanju, u svakom osmijehu, u svakom kamenu Motovuna koji će pamtiti veseli dječji smijeh djece našeg malog “NEUVJETNOG” vrtića“, poručio je motovunski načelnik.
