Razgovarala: Andrea Težak Žgaljardić
U jeku još jedne intenzivne turističke sezone pravo je vrijeme da se, umjesto pukog brojanja noćenja i slavljenja statistika, potraži dublji i znatno izravniji pogled na turističku stvarnost koja nas okružuje.
O kvaliteti turizma i smjeru u kojem se razvija za Kampanju govori cijenjeni stručnjak za sociologiju turizma s pulskog Fakulteta ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“, prof. dr. sc. Mauro Dujmović.
Rođeni Žminjac, koji je cijeli život proveo na ovim prostorima, profesor Dujmović Istru ne promatra iz udaljene akademske perspektive, nego iznutra – kao čovjek koji poznaje njezina mjesta, sela i promjene u mentalitetu. Zahvaljujući bogatom obrazovanju i znanstvenom radu, istarsku turističku zbilju sagledava izravno, stručno i bez uljepšavanja.
Po vašem mišljenju, kakav turizam nudi unutrašnjost Istre – autohtoni doživljaj i emociju ili imamo obične luksuzne spavaonice s bazenima?
Rekao bih prije ovo drugo. Naime, autohtoni oblici života već odavno ne stanuju na istarskom selu, osim pojedinih stanovnika koji se još uvijek bave tradicionalnom poljoprivredom i eventualno stočarstvom i koji su nažalost u manjini.
Danas svjedočimo trendu da se selo svojim ritmom, načinom i stilom života prilagođava turistima koji tamo borave uglavnom u ljetnim mjesecima i njihovim ukusima i potrebama, a zapravo bi trebalo biti obratno.
Glavni motiv dolaska takvih turista nije lokalna tradicija i kultura, već komercijalni smještaj i boravak koji pridonosi jednoličnosti turističke ponude.
Koliko je ovaj val nekontrolirane gradnje kuća za odmor zapravo agresivan napad na lokalnu infrastrukturu i autohtoni način života? Hoće li u unutrašnjosti uopće ostati selo bez bazena, kada već sada imamo situaciju da u nekim mjestima ima više bazena nego lokalnog stanovništva?
S jedne strane taj agresivni val modernizacije je pozitivan u smislu doprinosa revitalizaciji i urbanoj regeneraciji istarskih sela.
Međutim, ono što zabrinjava u tom procesu je to da je taj val neplanski i najčešće nekontroliran i nije usklađen s lokalnim okruženjem i lokalnom tradicijskom arhitekturom. U gotovo svakom selu nastaju turistička geta s bazenima takozvana „lego-naselja“ koja su i fizički i emocionalno izdvojena i u kontrastu s načinom života lokalne zajednice.
Od takve gradnje najviše koristi imaju investitori i građevinski lobiji koje najmanje zanima kvaliteta života lokalnog stanovništva.
S druge strane, zahvaljujući turizmu, mnoga mjesta u unutrašnjosti danas imaju bolje uređene parkove, šetnice, bogatiji kulturni sadržaj – možemo li reći da je turizam, kroz uređenje mjesta posredno podigao standard i kvalitetu života samih domaćih ljudi?
U svakom slučaju, velik dio fizičke i kulturne infrastrukture izgrađen kao posljedica turističkog razvoja i turizam definitivno ima tu moć da pridonosi uravnoteženom razvoju čitave regije, a ne samo mjesta i gradova na obali u kojima je koncentriran.
Turizam može biti važan čimbenik napretka i modernizacije pod uvjetom da se njime dobro upravlja, a ne da je kao kod nas uglavnom prepušten stihiji i interesnim grupama koje imaju monopol nad njegovim razvojem. Infrastrukturna uređenost, iako je važan čimbenik, nije jedini kriterij boljeg standarda i kvalitete života ljudi u nekoj zajednici.
U pravilu, ako lokalno stanovništvo osjeća da turizam svojom dinamikom (koncentracijom u prostoru i vremenu) narušava kvalitetu njihovog života, bez obzira na sve materijalne prednosti, odnosno ako stanovnici osjećaju da je odvijanje njihovog svakodnevnog života onemogućeno kao posljedica prisutnosti prevelikog broja posjetitelja u njihovom mjestu stalnog boravka, oni će u pravilu biti veoma nezadovoljni takvim oblikom turističkog razvoja.
Slovimo za najnapredniju turističku regiju, a ovisimo o masovnom uvozu strane radne snage. Ne bi li za Istru bilo daleko bolje imati manji broj gostiju, višu kvalitetu i cjelogodišnju sezonu, umjesto ovog ljetnog stampeda?
Da, potpuno ste u pravu. Međutim, nije dovoljno samo deklarativno se o tome javno izjašnjavati, a u praksi ne činiti ništa i dalje nastaviti s brojanjem dolazaka i noćenja i svake godine baviti se u dnevnopolitičke svrhe obaranjem rekorda.
Očito je da kod nas još nije sazrelo vrijeme kada će turističke brojke prestati biti udarna vijest u ljetnim mjesecima. Nije bitno koliko je turista posjetilo našu zemlju, već kakva je njihova vanpansionska potrošnja, a to je podatak koji ćete rijetko ili nikada pronaći u medijima.
Da bi se ostvario pomak s masovnog turizma na neki ekskluzivniji oblik turističkog razvoja potrebno je prije svega ostvariti društveni konsenzus (što je u našoj zemlji nemoguće i kada govorimo o nekim drugim društvenim segmentima poput obrazovanja, zdravstva i sudstva), a onda krenuti u promjenu sadašnje turističke ponude koja je na onaj ili ovaj način stvarana od 1968. godine te, što je najvažnije, početi nuditi vrijednost za novac, odnosno podići kvalitetu usluga i smještaja, kako se turisti ne bi osjećali prevareno za novac koji su kod nas potrošili.
U tom slučaju turizam bi morao postati način života, a ne samo sredstvo za zgrtanje novca na brzinu.
Za 10 godina u unutrašnjosti će stranci i turisti činiti većinu. Kada lokalni čovjek postane manjina, o kakvom „istarskom mentalitetu“ i „autohtonom životu“ uopće pričamo?
Turizam kao društveni fenomen svojom dinamikom nepovratno mijenja društva i prostore u kojima se razvija. No, to ne mora nužno biti tako. Ako je destinacija u potpunosti podređena turistima i njihovim potrebama ona je osuđena na gubitak svoje izvornosti i autentičnosti.
Međutim, ako se turist svojim navikama i ponašanjem mora prilagoditi te prihvatiti stil života, vrijednosti i običaje destinacije u kojoj boravi, onda domaći čovjek ne može postati manjina.
U takvim okolnostima turist koji boravi u nekoj drugoj kulturi, svojom ishodišnom ili matičnom kulturom koju je donio sa sobom i koja je neizostavni dio njega ne ugrožava nego obogaćuje domicilnu kulturu i pridonosi razvoju multikulturalnosti i interkulturalnog razumijevanja bez ugrožavanja domaće kulture i stila života.
Ipak, često se čuje da bi bez turizma mnogi naši stari običaji, recepti i zanati pali u zaborav. Je li nas turistička potražnja potaknula da više čuvamo i cijenimo vlastitu tradiciju, od istarske supe do folklornih manifestacija?
Turizam sigurno doprinosi boljem osvještavanju lokalnog stanovništva o vrijednosti vlastite kulture što je veoma pozitivno. Međutim, postoji opasnost od trivijalizacije vlastite kulture koja se oživljavanjem, inscenacijom ili uprizorenjem starih i pomalo zaboravljenih zanata, običaja i tradicija za potrebe turističke industrije pretvara u lako probavljivu robu namijenjenu turističkoj konzumaciji.
U tom procesu kulturne komodifikacije treba težiti ravnoteži i paziti da kulturu, običaje i tradiciju ne istrgnemo iz njihovih korijena i izvornog okruženja i ne nudimo turistima na bezličnu konzumaciju bez dubljeg razumijevanja.
Vrištimo naše, ali natječemo se tko će izgraditi veću i moderniju vilu koja uopće ne pripada našoj arhitekturi i podneblju? Kakav to onda uopće autohtoni smještaj i doživljaj nudimo?
U ovakvim uvjetima razvoja sintagma „autohtoni doživljaj“ je čista floskula. Hrvatskim turizmom dominira imperativ zarade, odnosno poriv za lakom i brzom zaradom svih ključnih dionika pri čemu malo tko mari za iskonske i univerzalne vrijednosti.
Postoji malen broj iznimaka koje su posvećene gostu i prenošenju istinskih vrijednosti u turizmu, ali još ih je premalo da bi mogle činiti razliku.
Profesore, vi i vaše kolege desetljećima pišete studije održivog razvoja, ali politika i građevina ne slušaju. Tko će platiti danak u budućnosti?
Prostor koji polako ali neumitno gubimo i lokalno stanovništvo koje će ostati bez onoga najvrjednijeg što ima, a to je pristup prirodnim resursima. Turističkom urbanizacijom i betonizacijom obale smanjujemo prirodni pojas i režemo granu na kojoj sjedimo, pogotovo ako imamo na umu da je priroda za razvoj turizma i dalje najvažniji resurs.
Apartmanizacijom se manja mjesta i gradovi pretvaraju u spavaonice koje žive ljeti, a umiru zimi, lišene sadržaja i smisla urbanog života, ostavljajući lokalnom stanovništvu gorak okus u ustima i osjećaj da žive u destinaciji koja je izgubila životni smisao za svoje stalne stanovnike.
Svi deklarativno podržavaju održivost, ali nitko ne želi uvesti moratorij na gradnju ili ograničenje broja kreveta. Ima li Istra snage za zaokret ili svjesno vozimo prema zidu?
Istra je po mnogočemu predvodnik u razvoju turizma i za razliku od drugih dijelova države, vide se kvalitativni pomaci, što i struka i posjetitelji prepoznaju. Međutim, mislim da je za restriktivne politike i zakonodavstvo već sada kasno i da smo već odavno premašili gornju granicu zasićenja.
Za uspostavom turističkog razvoja koji neće biti samo u skladu s interesima raznih interesnih grupa i koji će svojim razvojem biti usklađen s interesima lokalne zajednice proći će još jako puno vremena, ako do takvog razvoja uopće ikada i dođe.
Ovaj razgovor nije zamišljen kao kritika, ali od teških pitanja ne treba bježati. Jedan od istaknutih stručnjaka s ovih prostora pozvao je na ozbiljno promišljanje o smjeru turističkog razvoja, zbog čega se nameće i ključno pitanje: kakvu Istru želimo ostaviti generacijama koje dolaze?
