Skorašnji početak najvećeg svjetskog sportskog natjecanja – Olimpijskih igara u Parizu koje počinje u petak prilika je za razgovorom s jedinim Pazincem koji je okusio slast nastupanja na tom natjecanju. Radi se o Vinku Polončiču, kojega je životni put nanio u Pazin, gdje živi od 2004. godine.
Razlog njegovog dolaska je biciklizam. Naime, Vinko je prvi jugoslavenski profesionalni biciklist. Pet puta se okitio titulom prvaka Jugoslavije – pojedinačno na kronometar 1981. i ekipno s Rogom u cestovnoj vožnji na kronometar 1978., 1981. i 1982. te na pisti u dohvatnoj vožnji 1982.
Za reprezentaciju Jugoslavije nastupao je od 1976. do 1982. Bio je član jedne od najuspješnijih generacija jugoslavenskog biciklizma u kojoj su nastupali: Bojan Ropret, Bojan Udovič, Bruno Bulić iz pulskog Siporexa, Primož Čerin, Janez Lampič i drugi.
Sve uspjehe ostvario je u ekipnim cestovnim utrkama na kronometar. Sudjelovao je na: Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi (8. mjesto); Svjetskim prvenstvima 1978. u Nürburgu, 1981. u Pragu (10. mj.) i 1982. u Goodwoodu (8. mj.)
Na Mediteranskim igrama 1979. u Splitu osvojio je brončanu medalju te na Balkanskom prvenstvu: 1976. u Sofiji, 1980. u Kranju (zlatna medalja), 1981. u Gabrovu (srebrna medalja) i 1982. u Kumpuliju (brončana medalja).
Na međunarodnoj etapnoj utrci Kroz Jugoslaviju osvojio je 1982. pojedinačno 2. mjesto, iza Nikolaja Kociakovaiz SSSR-a, i 3. mjesto 1981., iza Pavela Ugrumova i Riho Suuna iz SSSR-a. Najveći pojedinačni uspjeh ostvario je pobjedom na utrci u Liechtensteinu 1979. u konkurenciji s profesionalcima.
Godine 1983. postao je prvi profesionalni biciklist u povijesti jugoslavenskog poslijeratnog biciklizma i drugi profesionalac iz istočne Europe, iza Poljaka Czeslawa Langa. Kako Biciklistički savez Jugoslavije (BSJ) nije bio član svjetskog profesionalnog saveza UCI, nije mu mogao izdati licencu i morali su najprije podnijeti zahtjev za registraciju. Usprkos brojnih administrativnih problema s BSJ-om, uspio je potpisati ugovor s talijanskom ekipom Malvor Bottecchia kao dvanaesti biciklist u njihovu sastavu.
U to vrijeme Italija je bila vodeća biciklistička država na svijetu i imala je najbolje profesionalne ekipe tako da je potpisivanje ugovora za njega i tadašnji jugoslavenski biciklizam bio veliki uspjeh. U novoj ekipi ubrzo se dobrim vožnjama nametnuo među osam najboljih vozača koji su nastupali na utrkama. Svoje nastupe morao je podrediti interesima ekipe, odnosno kapetana Maria Beccio koji je bio četvrti u ukupnom poretku višeetapne utrke Giro d’ Italia 1983. Polončič zbog toga nije mogao postići zapažene individualne rezultate.
Najveći uspjeh ostvario je 1983. na utrci u Pugliji osvajanjem 3. mjesta pojedinačno i 2. mjesta etapno. Na toj utrci trebao je pobijediti, što mu nije dozvolilo vodstvo njegove ekipe. Iako je u jednoj etapi Gira uspio doći do 10. pozicije nije imao dovoljno snage za tu vrlo zahtjevnu utrku.
Trebao je nastupiti na Svjetskom prvenstvu profesionalaca u Švicarskoj, ali je morao odustati zbog problema s plaćanjem kotizacije i odnosa s BSJ-om. Imao je 28 godina kad je nakon dvije godine profesionalnog biciklizma, zbog ozljede koljena i zasićenosti, 1985.završio aktivnu sportsku karijeru. Po završetku natjecateljske karijere bio je kratko trener mlađih kategorija u Rogu, a potom je do 1992. sedam godina bio trener seniorske ekipe koja je tada bila najbolja u SFRJ i Sloveniji. U toj su generaciji za Rog vozili Jure Pavlič, Gorazd Penko, Robert Pintarič, Peter Hvastija i Brane Ugrenovič.
U reprezentaciji Jugoslavije bio je trener za ekipni kronometar, do Mediteranskih igara 1991. u Ateni. Od 2004. je u Biciklističkom klubu Kamen iz Pazina, u koji se uključio zajedno s vozačem Gregorom Zajcem iz Savaprojekta, pa ove godine slavi okruglih 20 godina života u Pazinu. Među ostalim brojnim titulama, može se pohvaliti i i činjenicom da je bio izbornik hrvatske biciklističke reprezentacije od 2017. do 2019. godine. (dio teksta preuzet iz članka Slovenci u hrvatskom sportu)
Zbog svoje vesele naravi brzo i lako se uklopio u pazinsku sredinu, a u najstarijem pazinskom kafiću Kalipso (popularni Šabani) visi mu karikatura na zidu, pa smo iskoristili priliku za razgovorom.
“Tada 1980. na Olimpijskim igram u Moskvi, Sovjeti i reprezentacije istočnog bloka su bile ispred nas, pogotovo su došli našpanani i očito puni nekih „potpomognutih“ supstanci. Nije bilo lako se plasirati u reprezentaciju Jugoslavije, a nastupali smo u dvije utrke. Prije toga smo uspjeli biti bolji od Bugara i spustiti rezultat ispod dva sata. Prvi dan na Igrama išli smo individualno, no od svih nas samo je Bruno Bulić završio utrku. Puno je bila bitnija ova druga utrka u kojoj smo prezentirali našu državu. Došli smo na kraju na ekipnoj utrci na 100 kilometara osmi iza Sovjetskog Saveza, Istočne Njemačke, Čehoslovačke, Poljske, Italije, Bugarske i Finske. No, dobro smo vozili, zadovoljni smo bili rezultatom, najbolje moguće, a mi o dopingiranju nismo imali pojma. Na tim igrama nije bilo američke reprezentacije zbog političkih razloga”, govori Polončič.
–Nas Slovenaca tada je bilo jako malo, svega desetak sportaša, pa je taj naš nastup bio poseban jer smo svi bili iz „dežele“ osim Istrijana Bulića. Na tim igrama imali smo jako dobre košarkaše koji su bili olimpijski pobjednici, imali smo dobru žensku rukometnu reprezentaciju koja je bila druga, kao i vaterpolisti. Tada sam se posebno družio s kanuistima Matijom Ljubekom i Milanom Janićem, koji su na žalost oboje pokojni. Nedavno sam prošao kroz Belišće i poklonio se pred Ljubekovim spomenikom, prisjeća se.
-Za moju biciklističku karijeru u Italiju nisu Olimpijske igre nešto posebno značile. Tada kad sam išao u Italiju ona je bila vrhunac bavljenja biciklizmom u kojem su nastupali velikani poput Eddyja Merckxa i Bernarda Hinaulta. Njih tada nisu toliko interesirale nastup na igrama niti moji dobri rezultati na utrkama po Jugoslaviji, koliko dobri rezultati u Italiji. Na razgovoru za prijem pitali su me koji su moji najveći uspjesi i kad sam rekao da sam osvojio Trofeo Tricolori nisu mi vjerovali. Preda mnom su nazvali drugog čovjeka – dobrog poznavatelja biciklizma koji ima je samo kratko na pitanje o pobjedniku odgovorio – „ma onaj neki Jugos“. I to mi je bila ulaznica u vrhunski biciklizam. Danas su uvjeti koji su tada bili neusporedivi, mi smo imali dva kombija i dva auta, danas je to i smiješno pomalo, ali tako je bilo, zaključuje Polončič.
