Kada se krene cestom ispod pilane Kamena prema Zarečju i Grdoselu prolazi se preko Mosta Dušani dugog 50 metara preko Pazinčice. Većina današnjih Pazinaca i Pazinki mlađe generacije pri prolasku tog mosta niti ne zna, a niti zapravo po sadašnjem stanju može pretpostaviti kako je nekad izgledao taj kutak.
Ovi stariji, pogotovo neposredne prijeratne i poslijeratne generacije s radošću će ispričati pokoju anegdotu ili prepričati neki događaj i od svojih starijih građana koji su na ovom mjestu uživali, kupali se, zaljubljivali se, „marožavali se“…
Naime, da krenemo in medias res. Na današnjem zelenilo zaraslim i neuređenim dijelom mosta, koji kad se malo bolje pogleda zadržava lijepi klesarski izgled, nekada je bilo pravo pravcato kupalište, zvano po tom predjelu Pazina – Lido, s tuševima i kabinama za presvlačenje.
U Istri se moderne uređene plaže s kupalištima pojavljuju u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća, kada se razvija kupališni turizam i širi spoznaja o ljekovitosti mora. Uoči I. svjetskog rata u Opatiji je bilo 6 morskih kupališta na otvorenom: Angiolina, Slatina, Quitta, Tomaševac, Općinsko kupalište i Slobodno kupalište. Pula je tada imala Bagno Polese (1886.) u gradskoj luci i Valkane, Brijuni (Brioni) Salugu, Rovinj Val di Lone, a Poreč je imao kupalište na otočiću Sv. Nikola (1895.), na kojem su se naizmjenično kupali žene i muškarci, te kupalište Riviera (1910.) na južnoj strani grada (Val di Preti), gdje su se žene i muškarci kupali istodobno.
Tom nizu, pridružuje se i Pazin s modernim kupalištem 1934. godine, a fotografija koju smo objavili je zapravo kartolina na kojoj se vide žene u haljinicama, a muškarci u odijelu – tadašnjem modnom izričaju. Do njega se stizalo, danas urušenim, stubištem koje je bilo naslonjeno na novi most sagrađen ranije. Nekoliko metara ispod mosta učinjena je mala brana te je nastalo malo jezero savršeno za kupanje. Cesta prema Zarečju i Grdoselu je građena 1930. godine, a tamo gdje je cesta prelazila Pazinčicu napravljen je most. No, kako je Pazin zahvaćen ratnim vihorom Drugog svjetskog rata, kada je potpuno izmijenjena fizionomija grada, tako je i most dignut u zrak 1944. godine.
Osim momenta plivanja i rekreacije, na samom su se kupalištu organizirali i plesovi čime je Pazin svjedočio tadašnjem urbanitetu. Opisuje tako Nerina Feresini u svojoj knjizi „Pisino 983. -1983. – Una città un millenio/ Pazin: jedan grad, jedno tisućljeće“: „Bujica iz Pazinske jame, u blizini novog mosta za Grdoselo, gdje je voda bila najdublja i formirala jedan od famoznih devetnaest bunara, preobrazilo se na lijevoj obali. Riječna obala je cementirana, prostor očišćen od krhotina, a blato je izvađeno. Preusmjeren je kanal od jednog izvora koji nije presušio niti u razdobljima velike suše, a koji je postao mjesto za tuširanje. Mjesto je odmah postalo posjećeno strastvenim kupačima koji su na njemu nalazili osvježenje od vrućine.“
Nakon rata, most je obnovljen, prvo je na betonske stupove stavljeno drvo, da bi šezdesetih godina ponovno postao betonski most, koji je nastradao u poplavi 1963. godine. Popravak mosta nije značio i obnovu Lida i tek nastale kupališne tradicije. Nove su generacije naučile plivati na drugim mjestima na Pazinčici, a sjećanje na Lido sve više blijedi i kako vidimo – sve više zarasta i nestaje, a nova pragmatičnost eksploatatorskog turizma stanovnika okolnih naselja u njemu ne nalazi smisao.
