U današnjem intervjuu kojeg je napravila Andrea Težak Žgaljardić donosimo odgovore profesora Ivanom Štefanićem, ravnatelja OŠ Vladimira Nazora u Pazinu, ujedno i najveće škole u cijeloj Hrvatskoj.
Voditi ovako golem sustav zahtijeva nadljudski trud, no njegovi izvrsni rezultati i više nego dovoljno govore sami za sebe. Iako se svakodnevno susreće s brojnim problemima, on ih sa svojim timom neumorno i uspješno rješava. To je čovjek koji je u potpunosti posvećen našoj djeci i čiji se svakodnevni rad svodi na stvaranje sigurnijeg i boljeg okruženja za njihov rast.
Kampanja.net Vam donosi priču iz pozicije lidera osnovnoškolskog obrazovanja središnje Istre.
Na čelu ste najveće škole u Hrvatskoj od svibnja 2022 godine. Koliko Vas ovaj posao zapravo troši, fizički i mentalno?
Više mentalno jer je tu doista velika odgovornost, bavimo se financijama i građevinom i zapošljavanjem, pedagoškim radom, suradnjom s lokalnom zajednicom i čitavim nizom drugih stvari.
Nije da to ne volim, ali je zaista drukčija vrsta posla od ovog pedagoškog dijela kojim se bave kolege učitelji profesori. Psihički je zaista iscrpljujuće jer ima puno područja kojima se treba baviti, puno problema, i onda se zaista teško isključujem u bilo kojem trenutku dana.
Prije nego što ste postali ravnatelj, dugo ste radili u nastavi. Nedostaje li Vam rad s djecom u razredu?
Nedostaje mi jer volim raditi s djecom, zato sam i završio ovaj fakultet i počeo raditi u školi. Mislim da sam, barem povratne informacije koje sam dobio, da sam i dobro radio taj posao.
Rad s djecom obogaćuje i uveseljava, koliko god da se čovjek troši, dobije i jako puno pozitivnih stvari. To mi nedostaje, ali volim obavljati i ovaj, ravnateljski, dio posla.
Upravljate sustavom s više od 1200 učenika i devet različitih lokacija. Osjećate li se nekad više kao menadžer velike korporacije nego kao učitelj i ravnatelj?
Ove godine imamo 1322 učenika na devet lokacija. Uz to tu je i oko 120 učenika Glazbenog odjela. To je područje grada Pazina i susjednih sedam općina, 250 nas je zaposlenih.
Dobar menadžerski posao, kojeg znatno olakšavaju ljudi s kojima surađujem i koji su stvarno od jako velike pomoći. Od administracije do stručne službe, do voditelja područnih škola i svih ostalih koji su najvećim dijelom profesori, zaista svi daju svoj obol.
Upravljati s devet lokacija zvuči kao logistički labirint. Koja su to kreativna rješenja kojima ste u svom mandatu uspjeli premostiti te geografske prepreke i podići standard u tim školama?
Prvenstveno je to suradnja i odgovorno obavljanje poslova voditelja područnih škola te administracije i stručnih suradnika. Oni se jako puno daju, puno više nego što im je valorizirano.
Tu je suradnja i s jedinicama lokalne samouprave, koji su nositelji cijelog ovog sustava. Sredstva jesu ograničena i jako mala, ali se nastoji izvući najbolje i najviše od ovog što imamo.
Već se dugo priča o administrativnom odvajanju Područne škole Tinjan. Kako je točno došlo do te inicijative i u kojoj je fazi taj proces?
Ideja za podjelu ove škole, koja je prevelika i po svim zakonskim propisima, postoji već dugi niz godina. O tome su postojali kojekakvi prijedlozi kroz godine, za nekom drukčijom organizacijom.
Ovaj zadnji prijedlog, koji je krenuo od jedinica lokalne samouprave, Karojba, Tinjan, Motovun i Sv. Petar, da se osnuje posebna škola, koja će i kao takva biti izrazito velika, preko 400 učenika. Gradu Pazinu je kao osnivaču to bilo prihvatljivo rješenje, tako da se ide sa idejom da se ovo realizira ove školske godine.
Zapravo bi županija preuzela ovu novu ustanovu, te ostaje pitanje područne škole Lupoglav. U Pazinu ostaje područna škola Trviž, Cerovlje i Gračišće te Glazbeni odjel. Izvjesno je da je ovo zadnja školska godina u koju krećemo u ovako velikom obliku.
Što odvajanje Tinjana znači za rasterećenje pazinske matične škole i njezinu administraciju?
Veliko rasterećenje definitivno, jer su to četiri osmogodišnje škole s preko 400 učenika. Mislim da smo jedina škola gdje ja kao ravnatelj jednostavno nemam gdje održati sjednicu Učiteljskog vijeća jer nemam prostor za oko 160 učitelja i stručnih suradnika.
Sva sreća da nam tu uskače kolegica u gimnaziji. Rasterećenje je i za tajništvo i računovodstvo. Evo, tajnica ima na primjer 250 odluka za godišnji odmor napraviti (smijeh), da ne radi ništa još 100 drugi stvari paralelno.
Kako izgleda razmještaj učitelja kada ista osoba u istom danu mora predavati na dvije ili tri različite i udaljene lokacije?
Jedna prednost ovako velikog sustava je da imate ljude koji su samo „vaši“, to jest, ne dijelite ih s drugim školama, pa u dogovoru s voditeljem kod izrade rasporeda pokušavamo da to svedemo na minimum.
Ima toga, naravno, ali su i dalje unutar jedne ustanove. Evo, i od ove godine smo pokušali da ove učitelje već nekako usmjerimo prema ovim školama gdje će nastaviti raditi, da ne moraju raditi na dvije škole osim ako nije nužno. Izazovno jest, ali se rješava.
Voditi devet lokacija je logistički izazov, ali u tom je razdoblju napravljeno i mnogo pozitivnih pomaka. Na koje ste projekte, energetske obnove, uređenja područnih škola ili uvođenje novih oprema najviše ponosni jer su direktno podigli standard djece?
Ono što je važno napomenuti, još za vrijeme prošle ravnateljice, riješena je energetska obnova škole Tinjan, Motovun je škola koja ima zgradu u lošem stanju, definitivno, ali i tu se puno uložilo u saniranje nekih kritičnih točaka i radi se na sveobuhvatnoj sanaciji.
Planirana je izgradnja nove školske zgrade u Trvižu jer djeca sada nastavu ondje polaze u dvije smjene. Uređuje se dio po dio, planovi i projekti postoje. Znatno se ulaže u opremanje i pronalazak stručnog kadra.
Kao bivši učitelj, a sadašnji ravnatelj, u ovoliko velikom sustavu, najvećem u Hrvatskoj – čega se više bojite – da ćete propustiti vidjeti probleme nekog djeteta i da će na njemu sustav zakazati ili činjenica da u rukama držite egzistenciju svih svojih kolega djelatnika?
To je zanimljivo pitanje, jer smo ovdje doista zbog učenika. Svaki učenik se u školi mora osjećati sigurno i ugodno, da dobije ono što treba dobiti. To neminovno povlači i ulaganje u ljude, podrška ljudima, suradnja kako bi djelatnici bili zadovoljniji uvjetima rada i tako mogli pružiti djeci ono najbolje od sebe.
Bojazni po ovom pitanju svakako ima, ali uz kvalitetne suradnike, nastojimo ovo uspješno rješavati.
Kakav je osjećaj kada danas ulicama Pazina sretnete odrasle, formirane ljude – obrtnike, liječnike, građevinare, a u njima još uvijek jasno vidite one male, uplašene učenike s kojima ste godinama dijelili hodnik?
To je ona spoznaja o proteku vremena i da vrijeme ide (smijeh). Evo, imam ovdje u zbornici nekoliko svojih bivših učenika, nekima sam bio i razrednik.
Zapravo jako ispunjava sama činjenica da si sudjelovao u tom putu odrastanja tih mladih ljudi, sjećanja njihova na te dane su uglavnom pozitivna i školu pamte po lijepim stvarima. Drago mi je da su izrasli u uspješne i kvalitetne ljude.
Kada biste imali čarobni štapić i pravo na samo jednu hitnu reformu u hrvatskom školstvu, što biste odmah promijenili?
Ovo je definitivno sustav koji treba reformu, sustav kojeg izvlače ljudi. To je sustav koji treba ulagati u ljude, biti takav da privuče ljude. Ima puno sitnica koje nama ravnateljima otežavaju život, a lako su rješive, ali ih se ne rješava – od načina zapošljavanja….ali što bi bilo ono prvo.
Problem je i što nemamo adekvatnu podršku Ministarstva što se tiče kadroviranja, imamo potrebu za tehničkim osobljem, a ne možemo ih zaposliti. Ali što je najhitnije, evo ne mogu se sad sjetiti. I kolege imaju sve veća administrativna opterećenja i nerijetko osjećaj da sustav ne stoji iza njih.
To bi kolegama jako puno značilo, što bi ljudima dalo elana za rad, za kreativne ideje. Problem su i financije – ipak imamo 9 objekata, imamo podršku i Grada Pazina, ali ne može se izvući ono čega – jednostavno nema.
Pazinska škola prepoznatljiva je po brojnim projektima, izvannastavnim aktivnostima i uspjesima na natjecanjima. Koliko je u svemu tome ključna sinergija i entuzijazam Vašeg tima, učitelja i stručnih suradnika koji često daju i više od maksimuma?
To je početak i kraj svakog uspjeha. Stručni suradnici su mi fantastični, učitelja ima jako motiviranih i kvalitetnih, i kad se sve to zbroji, onda su rezultati tu.
Posebno sam ponosan jer je u današnje vrijeme nerijetko djecu teško zainteresirati za bilo što, lani smo završili školsku godinu s preko 300 učenika koji su ostvarili plasman na natjecanja županijske razine ili više. To je jako veliki entuzijazam i volja i djelatnika i učenika.
Kada nakon najtežeg dana dođete kući, što je ono što Vam u sekundi vrati vjeru da je svaki potrošeni živac imao smisla? Kada pogledate iza sebe, na koja ste postignuća škole i Vašeg tima najviše ponosni i što je ono najljepše što nosite u srcu kao potvrdu da ste zajedno s kolegama i učenicima napravili sjajan posao za Pazin i okolicu?
Spoznaja da dolazim drugi dan na posao s voljom za rad i da imam s kime raditi. Ljudi koji su poticajni, imaju nove ideje i volje za provesti iste u djelo.
Ljudi s kojima radim – oni su mi najveći oslonac i svakako kičma ove škole. Imaju volje i vremena za ulaganje, da izlaze iz kolotečine, a to se prepoznaje i po uspjesima naših učenika, radi kojih smo, na kraju dana i svi mi tu.
Vizija ovog čovjeka, njegova neumorna borba s problemima i stopostotna posvećenost zaslužuju najviše pohvale cijele zajednice. Pazin i okolica mogu biti ponosni što na čelu svoje najveće obrazovne ustanove imaju čovjeka koji u svaku odluku unosi i znanje i srce.
