Naš poznati biolog i entomolog dr. sc. Toni Koren, “domaći” dečko iz Pazina na čije smo uspjehe iznimno ponosni, našao je vremena da povodom Međunarodnog dana leptira odgovori na neka pitanja i opušteno, ali stručno progovori o stanju na našem terenu.
Od malih nogu vodila ga je strast od koje nije nikada odustao, te je njegov životni put ispisao nevjerojatan, gotovo filmski scenarij.
Studentski dani na zagrebačkom PMF-u, pa sve do doktorske disertacije, njegova je karijera uvijek išla uzlaznom putanjom, čime se prometnuo u vodećeg hrvatskog znanstvenika iz svog područja.
Ovaj ekološki važan dan odlučili smo obilježiti upravo razgovorom s Tonijem, koji nam dokazuje da kada se spoje znanje, volja i upornost, kao rezultat dolaze fascinantne terenske priče i zavidan znanstveni opus.
Još ste kao učenik GSSJD Pazin organizirali izložbu zmija, a u 4 razredu ste proveli istraživanje pod nazivom „Noćni leptiri okolice Pazina“. Kako je izgledao terenski rad i prikupljanje podataka bez današnje napredne tehnologije i internetskih baza?
Iako nije bilo tako davno, to su ipak bila sasvim druga vremena. Današnja terenska istraživanja noćnih leptira odvijaju se na način da se u prirodi postavljaju svjetlosne naprave poput šator-piramida ili automatskih zamki za prikupljanje noćnih leptira koje na staništu ostaju čitavu noć.
Pred 25 godina, kada sam se ozbiljnije počeo baviti noćnim leptirima, takva tehnologija ili nije postojala ili mi nije bila dostupna. Prikupljanje leptira odvijalo se prvenstveno ispod svjetla javne rasvjete. No u to vrijeme se nije razmišljalo o svjetlosnom onečišćenju te su korištene jake žarulje koje su privlačile leptire.
A i leptira je tada bilo mnogo više nego danas, pa je bilo istraživanje lakše provoditi. Imao sam štap duljine nekoliko metara na čijem vrhu je bila mrežica, te sam obilazio svoje selo i po zidovima kuća sa fasada lovio noćne leptire. Prvi obilazak je bio navečer a drugi rano ujutro. S vremenom su se i susjedi naviknuli, mada im na početku nije bilo jasno što radim. Moram reći da sam tako pronašao mnoge zanimljive vrste.
Još jedna metoda bilo je istraživanje na balkonu obiteljskih prijatelja na području Drazeja. Isto takvo istraživanje provodila je i moja mama u osamdesetima, tako da je zanimljivo bilo vidjeti promjene u zajednicama leptira – što je na kraju postala i tema mojeg magistarskog rada.
Dan danas vodite opsežna istraživanja diljem Hrvatske, a i susjednih zemalja. Koliko su turizam i industrijalizacija promijenili prirodna staništa i narušili bioraznolikost našeg okoliša?
Turizam i industrijalizacija imaju utjecaj naravno, no usporedbi sa drugim faktorima taj utjecaj je često mnogo manji nego što bi to rekli na prvu ruku. Gradnja cesti i industrijskih zona naravno da utječe na staništa i uništava dio njih, no to je uglavnom ograničeni utjecaj. Mislim da turizam sam po sebi ima jako velike utjecaje, no prvenstveno na promjene u našem društvu, možda ipak nešto manje na biološku raznolikost.
Dapače, čestu su baš turisti ti koji znaju prepoznati i vrednovati biološku raznolikost, odnosno našu prirodnu baštinu, te ovdje često dolaze baš radi toga. Kamenjak u Istri je super primjer, tamo se razvio čitavi vid proljetnog turizma u kojem ljudi iz raznih dijelova Europe svako proljeće dolaze u potrazi za orhidejama koje marljivo prate i fotografiraju.
Smatrate li da na našim prostorima postoje vrste koje su izumrle pod pritiskom gradnje i čovjekovog nezaustavljivog širenja, a da ih znanost uopće nije uspjela otkriti?
Sigurno, pogotovo ako se radi o vrstama koje su vezane isključivo uz mala, ograničena staništa poput podzemnog objekta, jedne lokve ili livade. Iako zvuči nevjerojatno, postoje čak i takve vrste.
Primjerice, znam za neke vrste noćnih leptira koje sam do sada pronašao isključivo na nekoliko kvadratnih metara, primjerice jednu vrstu noćnog leptira – sovice, u dolini rijeke Neretve.
Znanstvenici svake godine otkrivaju nove vrste za znanost, dio kojih se opisuje i sa područja Hrvatske. Primjerice pred dvije godine opisana je nova vrsta, odnosno čak i rod, jednog zimskog noćnog leptira sa podnožja Biokova. Do sada je poznato sveukupno 3-4 jedinke te vrste. Mnoge vrste zasigurno nestanu, čak i sa napih prostora, prije nego imamo priliku opaziti ih.
Uspjeli ste pronaći vrstu leptira – južni lastin rep – koja prije toga nije bila viđena 50ak godina. Kakav je to bio osjećaj?
Pa ustvari, prve leptire opazili su kolege iz Slovenije, nakon čega sam, zajedno sa drugim kolegama iz krenuo u ciljanu potragu i kartiranje te vrste.
To je vrsta koja je obilježila čitavu moju karijeru, pogotovo što sam podrijetlom iz Pazina, a točno taj grad bio je mjesto gdje je vrste pronađena pred više od 120 godina. Taj pronalazak bio je toliko poznati u svijetu entomologa te je često prvo pitanje pri upoznavanju drugih entomologa iz susjednih država bilo je – jesam li ju pronašao?
Jako dugo ta vrsta bila je misterij, i nismo bili uopće sigurni je li i dalje prisutna u Hrvatskoj. Sada znamo da je prisutna, lokalno čak i česta, sve od Splita na sjeveru pa sve do Konavala na jugu. Problem sa vrstom je što odrasli leptiri iznimno kratko lete, a često lete na vrlo nepristupačnim mjestima na kojima rastu njegove biljke hraniteljice.
Taj je pronalazak bio ključna točka u istraživanju vrste, jer smo sada, osim kratko letećih odraslih leptira, vrstu mogli istraživati potragom za gusjenicama koje su stacionarne na biljkama hraniteljicama. To je puno olakšalo istraživanje te smo do sada vrstu zabilježili na preko 50 lokaliteta. Ipak, nalaz iz Pazina i dalje ostaje misterija, te se nadam da će netko jednom otkriti južnog lastinog repa i u Istri.
Moram pitati i za Kaštel Sućurac – tamo ste, naime, sasvim slučajno u kamenolomu otkrili orijentalnog stršljena, što je izazvalo pravu uzbunu, kako u medijskim, tako i u medicinskim krugovima, obzirom da je ta vrsta bila otpisana punih 60 godina.
Joj, to mi je super priča!
Član sam mailing grupe koju vode kolege iz Slovenije, a u njoj sudjeluju i profesionalci i amateri. I baš je dan-dva prije mog terena u tu grupu netko poslao sliku orijentalnog stršljena iz Kopra te pitao o kakvom se kukcu radi.
Na to su naravno slovenski kolege dali odgovor i upute što se sa njima radi. Priznajem, to me zaintrigiralo te sam pročitao malo o vrsti i biologiji. I onda, nevjerojatno, prilikom istraživanja oprašivača
kamenoloma kraj Kaštel Sućurca, opazim kukca u letu i pomislim – nema šanse, pa ovo izgleda kao orijentalni stršljen. Ulovio sam ga u mrežicu, i stvarno, to je bio on. Toga dana sam ih našao desetak.
Pomislio sam, pa mora da je čest, samo ga nisam do tog trenutka tražio. Ali zaista, unatoč desecima dana terena na obalnom području, to je jedino područje na kojem sam ga našao. Odmah tog dana dojavio sam nalaz kolegi Landeku iz Zavoda za javno zdravstvo Istarske županije i ostalo je povijest.
Cijela Vam je karijera kao podloga za film, satkana od senzacionalnih otkrića, imate preko 170 objavljenih znanstvenih radova, te ste otkrio desetke novih vrsta za faunu Hrvatske. Kakav je osjećaj biti „Indiana Jones“ za leptire i gmazove, te koliko je to terenskog posla, po suncu i noći, s lampama i po nezahvalnim terenima?
Ah, ne znam baš Indiana Jones, više se osjećam kao prirodoslovac sa mindsetom iz prošlog stoljeća koji pokušava iz prirode koja nestaje zapisati i saznati čim više. Usporedba za to bio bi knjižničar koji iz goruće knjižnice pokušava spasiti čim više knjiga.
Oduvijek me pokretala ljubav prema prirodi, koju sam naslijedio od svoje pokojne majke koja je isto bila biolog i bavila se leptirima. No ljubav ipak nije sama po sebi dovoljna, potrebna je i upornost, odricanje a nekad i „glavom kroz zid“ stav. Rad terenskog biologa je rad po suncu, noći, kiši, ustvari svim vremenskim uvjetima.
Borite se da se kosilice ugase u svibnju. Kako ljudima objasniti da je maslačak ili visoka trava u svibnju znak zdravog ekosustava, a ne ljudske lijenosti i neurednosti?
Meni nikako nije jasno kako je većini ljudi ljepše vidjeti livadu, okućnicu ili dvorištu sa travom visine 2 cm umjesto livade sa desecima cvatućih biljaka. Ma ne samo biljkama već i leptirima, pčelama, muhama, skakavcima – prirodom!
Problem je što smo se mi toliko udaljili od prirode da više ni ne razumijemo što to priroda je. Zdrava priroda je neuredna, neredovito košena, pomalo zarasla lokva ili šuma sa mnogo odumirućeg i mrtvog drveća. To je ekosustav koji buja životom i koji je uglavnom vrlo zdrav! Mislim da su tu problem i mediji i njihovo „napuhavanje“ opasnosti koje nam prijete iz prirode.
No isto tako, košnja je prijeko potrebna. Livadne biljke i životinje naših prostora često mogu opstati jedino uz čovjekovu pomoć, dakle košnju i uklanjanje biljnog materijala sa livade nakon košnje. Tisućama godina priroda se održavala na taj način, i ukoliko želimo zadržati bioraznolikost koju imamo, to moramo i dalje raditi na taj način.
Gledajući Vašu karijeru, jasno je da se to ne postiže radom od 7 do 15. Imate intenzivan istraživački tempo, često i noću, na udaljenim lokacijama. Kako se taj način rada usklađuje s privatnim životom?
Tu je priča jasna – obitelj je na prvom mjestu. Vrijeme za obitelj, prvenstveno skoro petogodišnjeg sina Gabrijela uvijek nalazim i tu nema kompromisa.
No istina je, to svakako nije posao od osam sati, i ukoliko tako njemu pristupite, nećete daleko stići. Svakako pokušavam posao smjestiti u tjednu, a vikende imam za obitelji. Budući da mi je i žena biolog, ponekada uspijemo isplanirati zajednička istraživanja koja pretvorimo u obiteljske izlete. Na kraju dana je sve stvar kompromisa te sam iznimno sretan da mogu raditi ovaj posao i da mi obitelj pruža potporu u tome.
Kad biste imali neograničena sredstva i godinu dana slobodnog vremena – gdje biste pobjegli istraživati?
Prvo, stvarno moram reći da uživam istraživati Hrvatsku i regiju. Kada bih imao vremena i mogućnosti zasigurno bih posjetio južnu Ameriku, prvenstveno Amazonu, da iz prve ruke doživim tu raznolikost. I naravno, san svih biologa, toliko udaljenu i različitu Australiju!
Jednom kada odem u mirovinu, volio bih se preseliti na neki od tropskih dijelova svijeta i istraživati leptire tih područja. Tko zna, možda mi se želje jednom i ostvare.
Za kraj – postoji li neka vrsta, neostvareni san, koju još nikad niste držali u rukama, a voljeli biste?
Kako se ovim poslom bavim već 15 godina, moram reći da sam ostvario jako puno svojih želja, pogotovo što se leptira tiče. Vidio sam gotovo sve danje leptire, i veliku većinu noćnih leptira.
Svakako mi je velika želja vidjeti jedinstveno španjolsko noćno paunče koje živi u Španjolskoj, Francuskoj i zapadnoj Italiji. No kako idu godine, tako se šire i moji interesi, a zadnjih nekoliko godina se sve više bavim i drugim oprašivačima osim leptira, poput cvjetnih muha i pčela.
To su iznimno raznolike skupine sa 350 i 650 do sada zabilježenih vrsta u našoj zemlji. Tu ima još mnogo vrsta koje nikada nisam našao, a kao malo dijete se veselim svakoj dodatnoj vrsti koju pronađem na terenu.
(Razgovora, uredila i napisala: Andrea Težak Žgaljardić)
