Ovog je vikenda šetalištem Gimnazije ponovno prošetao Antonio Labinjan.
Vratio se na ishodište svog puta, ali kao potpuno izgrađen mladić koji danas iza sebe ima ozbiljne tehnološke projekte. Antonio je fascinantan spoj naizgled nespojivog – u njemu prepoznajete rijedak, profinjen odgoj starog kova, dok mu se misli kreću kroz najnaprednije algoritme današnjice.
Sakriveni od kiše u poznatom pazinskom kafiću, ogolili smo tehnologiju i potražili čovjeka iza nje.
Evo, da probijemo led uz ovu našu jutarnju kavu – kakav je Antonio kad pije onu prvu, kućnu kavu? Jesi li već u mislima u kodovima i poslovnim planovima ili imaš jutarnje rituale koji su ipak samo tvoji?
Pa, evo, nedavno sam se baš skinuo s kofeina, tako da jutarnje kave još nema, ali hoćemo li se opet navući, ne znam, vjerojatno. Ujutro, kad sam na faksu, probudim se, pogledam raspored i procijenim mogu li još malo nastaviti spavati ili ne.
U većini slučajeva ne mogu pa već na putu do faksa razmišljam o učinjenom jučer, o današnjim obvezama i tako dalje. Nije najlakše, ali imam sad punu glavu i nadam se da ću se odmoriti u nekom trenutku.
Što te najbrže i najučinkovitije isključi iz poslovnog svijeta? Koji ti je omiljeni hobi ili ritual vikendom zbog kojeg potpuno zaboraviš na tehnologiju?
Trenutno sam konstantno u nekoj tehnologiji, ali tu i tamo znam odraditi trening, to mi je psihofizičko opuštanje. Za vrijeme faksa držim demonstrature studentima, to je praktički neki vid instrukcija, i moram reći, bez nepoštovanja prema ikome, da mi je znatno lakše objasniti neko osnovno programiranje manjih aplikacija nego razmišljati kako istrenirati model za nešto i kako ga postaviti da funkcionira.
Dakle, to jest plaćeno, ali moram reći da mi je puno veća plaća kad netko zbog moje pomoći položi ispit. Pa bio to makar jedan jedini student.
Kakav si na faksu kad ne učiš? Kako se zabavljaš s kolegama između predavanja i na kavama, sokovima?
Ovisno s kojim kolegama pijem kavu, ali većinom samo pijemo i razgovaramo o totalnim glupostima, nevezanima ni uz što. Iako bih rekao da sam introvert, tako da uglavnom stojim i slušam druge, doslovce samo postojim (lagani smijeh).
Zanimljivo je da tvoj put prema tehnologiji nije bio klasičan. Završio si srednju školu za upravnog referenta, što je svijet zakona i administracije. Kako je onda jedan referent prelomio u glavi i odlučio upisati informatiku te ući u svijet kodova i algoritama?
Da, to se i ja nekada pitam. U srednjoj školi je bilo super, učiš, imaš gradivo, dobiješ pitanja unaprijed, to naučiš. Jedino kod jedne profesorice smo baš morali učiti za usmene, to su bile jedine prave provjere gdje se stvarno provjeravalo naše znanje. Kada je došla online nastava, to nas je uništilo. Nismo varali, naravno, ali da je bilo znatno lakše, bilo je znatno lakše.
I onda skužim – želim li ja do kraja života biti u nekom uredu okružen kubicima papira? Samo mi se upali lampica u glavi: „Ok, nemaš pojma o radu s računalima, vrhunac ti je da ga uključiš i isprintaš nešto, ali ajde upiši informatiku, eksperimentalno, pa da vidimo što će se dogoditi“ (smijeh).
Kako su izgledali počeci na FIPU? Jesi li se osjećao kao da pokušavaš uhvatiti korak s kolegama koji su došli iz tehničkih škola?
Bilo je to kao da nakon četiri godine života u Italiji, svakodnevnog govora talijanskog jezika, dođete u neku afričku državu koja ima još i svoj specifični jezik pa morate sve to brzo naučiti da biste uopće shvatili što se od vas očekuje i što vam profesori govore.
Ljudi znaju reći da su krenuli od nule. Bome, ja sam krenuo od minus četrdeset pet. Najprije smo morali sagraditi put da dođemo do nule, pa tek onda krenuti dalje.
Očito si brzo uhvatio korak. Kakav je trenutak kada čovjek poput prof. Nikole Tankovića prepozna potencijal u tebi? Je li suradnja došla na tvoju inicijativu ili su oni odmah uvidjeli koliko vrijediš?
Na temelju mojih rezultata na prvoj godini mislim da nisu mogli uvidjeti ništa jer je to bilo jedva za dvojku. Jedino je iz engleskog bila petica. Prva godina bila je žestoki uvod u sve i svašta, uz veliki manjak razumijevanja ičega jer sam krenuo s pretpostavkom da ću učiti kao u srednjoj školi, repliciranjem.
Na informatici sam dobio računalo, rekli su mi da isprogramiram program za ispis neparnih brojeva i to je bila glupost. Ali shvatio sam da u to treba ući glavom kroz zid, izgorjeti, preispitivati životne odluke koje su te dovele tu. Nekad samo prepraviš jedno slovo u jednoj liniji i stvar proradi. Taj osjećaj je neopisiv. Nakon nekoliko dana stvar napokon proradi i to je – vau.
Može se reći da si bačen vukovima. Vratio si se kao vođa čopora. Takvi kao ti pišu povijest. Sada drugi gledaju u tebe. Koji je idući potez kojim namjeravaš opravdati tu titulu, kamo vodiš s Perceptryxom?
Pa evo, za početak, nismo još vođa čopora. U poslovnom smislu još sam vuk koji pokušava naći neki čopor koji će ga zaposliti. Dakle, ako ovo čitate… (smijeh).
Budući da smo već napisali jedan znanstveni rad vezan uz to i objavili ga, u pripremi je i idući, tako da ćemo sada to dovršiti. Onda to želimo staviti na neki uređaj koji ćemo moći dati bilo kome jer je nama informatičarima prokletstvo kada kažemo da nešto funkcionira, ali samo na našem računalu i u uvjetima koje možemo kontrolirati.
Želimo to pretvoriti u tehnički sustav koji svaki laik može upaliti i koristiti.
Kad se stvara nešto kao što je Perceptryx, to te obuzme cijelog – uzme ti svaku minutu, svaku misao i postane cijeli tvoj život. To je, na neki način, tvoje prvo dijete. Kako je započela ta priča, kako je nastala ideja?
Malo ćemo se vratiti u prošlost, na drugu godinu. Već sam rekao da je početak bio veoma težak, ali tada je došlo programsko inženjerstvo na kojem smo prvi put mogli napraviti neku aplikaciju i to je bilo fascinantno. Taj kod koji tipkam napokon postaje nešto konkretno. Shvatiš da radiš nešto korisno.
Paralelno s time slušali smo i kolegij iz umjetne inteligencije gdje nam je profesor pokazao područje računalnog vida, granu AI-ja koja omogućuje računalu da „gleda“ kao čovjek.
Meni je to u glavi napravilo potpuni zaokret. Bilo mi je fascinantno i nakon nekoliko tjedana proučavanja i istraživanja napravili smo prvi prototip koji je prepoznao moje lice.
Javio sam se prof. Tankoviću i on je to provukao kroz neke moje kolegije, jedan čak i na diplomskom studiju. Zaključak je bio da nema smisla da ovo ostane na mom laptopu i da ga vide samo profesori i eventualno cimer u sobi.
Tehnologija prepoznavanja lica radi savršeno na novim mobitelima u osvijetljenoj sobi. Ali kako se Perceptryx snalazi u polumraku, pod lošim kutom, u pokretu ili ako netko nosi naočale ili kapu? S kakvim si se izazovima i preprekama borio da sustav ne griješi?
Svašta smo tu isprobavali, ali zadnja ideja omogućuje nam rad s više kamera istovremeno. Veliki izazov bilo je uštimati sve parametre i granice tolerancije. Dapače, to je dio koji još uvijek aktivno istražujem kako bi sustav bio što bliže savršenstvu jer će, prema mojem sadašnjem znanju, parametre sigurno trebati drukčije podešavati.
Ako je soba mračna, postavit ćemo jedne parametre, isto vrijedi i za kut snimanja, ali još uvijek radimo na tome.
Zašto baš Perceptryx – otkud to ime?
Evo jedne smiješne priče. Svi pričaju kako će nas umjetna inteligencija zamijeniti, a u ovom slučaju zamijenila je osobu koja bi bila stručna za smišljanje naziva. AI ga je smislio.
Objasnio sam mu što sam napravio i zamolio ga da predloži tridesetak naziva. Onda sam uzeo deset najboljih. „Percep“ dolazi od engleske riječi perception, odnosno percepcija, a „tryx“ samo zato što zvuči cool.
Neću lagati. Mogao bih izmisliti priču da smo to marketinški validirali na temelju stotinjak najuspješnijih tvrtki, ali zapravo je bilo potpuno nasumično odabrano.
Iza svakog velikog projekta i mladog inovatora često stoji i kvalitetan mentor – vjerujem da je to prof. Tanković? Je li on više bio glas razuma u nedoumicama koji je spuštao na zemlju ili vjetar u leđa koji gura naprijed da pomičeš vlastite granice?
Definitivno vjetar u leđa. Na prvom zadatku, koji je bio izrada aplikacije u JavaScriptu, bilo je toliko loše da me mogao poslati nazad i reći: „Mali, neću ti to odobriti.“ Ali odobrio je i ohrabrio me da nastavim.
Usput mi je na sva pitanja davao veoma kvalitetne odgovore, što mi je bila velika pomoć. Uvijek pomaže da stvari postaju sve bolje i bolje. Stvarno moram reći da je vrhunski profesor i mentor kakav se može samo poželjeti.
Koliko je u cijelom ovom procesu, uz vrhunskog mentora, bilo ključno imati obitelj kao stabilnu podršku? Jesu li oni bili sigurna luka i tko je od njih imao najviše strpljenja i najbolje riječi potpore?
Realno, svi pružaju potporu podjednako. S tim da većinu vremena, čak i kada im pokušavam objasniti što točno radim, ne uspiju shvatiti, vjerojatno zato što ni ja to ne znam najbolje rastumačiti. Ali na kraju ispadne: „On opet nešto prčka po računalu.“
Gdje se vidiš s Perceptryxom u budućnosti? Je li cilj izgraditi stabilan lokalni startup koji će rasti ovdje i zapošljavati domaće ljude ili je cilj probijanje na globalno tržište? Imaju li ovakve ideje uopće lokalne sudbine ili su im uvijek suđena prostranstva?
Pa nemam problema s Istrom, ali me Europska unija ne oduševljava. Imam osjećaj kao da potiču ljude da ne rade ništa jer izmišljaju milijarde administrativnih pravila, zakona, pravilnika o svemu i svačemu, pa i akata o umjetnoj inteligenciji koji izgledaju kao da su doneseni iz filma Terminator.
AI nije ovdje da nas uništi. To je kao da zamislite tipkovnicu i onaj trenutak kada vam računalo pokušava nadopuniti riječi. ChatGPT nije ništa više od toga, samo s milijardama podataka.
Nadam se da će uspjeti ovdje, ali cilj je internacionalno tržište. To bi bilo idealno.
Tvoj i moj pogled u budućnost ekstremno su različiti – ti već danas živiš i stvaraš svijet koji je meni nezamisliv i za sto godina. Kada imaš takvo znanje i viziju, koliko je teško, ali i važno, ostati prizemljen i osigurati da se taj napredak koristi pametno i na odgovoran način?
Jako dobro pitanje. Definitivno treba ostati prizemljen, ali generalno nikada ne bih volio postati bahata osoba. Zdrava količina samopouzdanja mora postojati, ali moramo dobro osmisliti kako ovo ne bi postalo sredstvo nadzora ljudi.
Iako to nikako nije zamišljeno na taj način, mogu razumjeti da bi ljudi to tako mogli interpretirati. I meni da netko dođe i kaže da će mi snimiti lice kako bi me program mogao prepoznavati, osjetio bih određenu odbojnost prema takvoj ideji.
Zato je važno pronaći ljude kojima ovime možemo pomoći i riješiti neki konkretan problem. Naravno da želim zaraditi od ovoga, ali jednako tako želim pomoći ljudima i olakšati im život. Da ne zvučim kao misica, ali svijet bi trebao biti bolje mjesto zbog ovakvih ideja.
Još uvijek je najvažnije zadržati ljudskost i čovječnost.
Dok se razgovor privodio kraju, dogodio se onaj neprocjenjivi, topli trenutak koji zapravo govori sve. Prolaznica je komentirala:
„Vidi ga, to je naš Antonio…”
I to je zapravo cijela poanta – iako razvija napredne algoritme i s Perceptryxom cilja na globalno tržište, on u suštini ostaje onaj isti, pristupačni dečko za kojeg danas navija cijeli Pazin. (TEKST I FOTO: Andrea Težak Žgaljardić)
