Povratak Pazinaca iz Sierra Leonea u najluđem mjesecu života – prve istarske posade koja je sudjelovala na najvećem amaterskom reliju na svijetu

Facebook
Twitter
LinkedIn

I dok  magličasta jesen polako prelazi u zimu pomalo usnula pazinska kotlina živi svoj pomalo usporeni tempo i priprema se za dolazak hladnijih dana i predstojećih blagdana. Jesenja rutina sigurno nije bila takva za četvero Pazinaca –  Antonio Radoš, Nino Pilat Nikšić, Mario Zorko i Paolo Rigo, koji su lanjske zime uz ugodnu atmosferu, te u lišeri kružeći postpandemijsku supu od terana pogledom u vatru i You Tube odlučili – da, idemo na put dug 11.000 kilometara na Crni kontinent!

Pokret je bio 21. listopada, a do tada je trebalo posljednjih su šest mjeseci, uz veliku pomoć sponzora, radili na restauraciji vozila Land Rover Defender 110 iz 1996. godine s kojim će sudjelovati u ovom najvećem amaterskom reliju na svijetu. Džip je nabavljen od hrvatske policije prije nekoliko godina.

Iako ima je let pomaknut za dan ranije te će sutra sletjeti u Milano, preksutra stižu u Pazin, u svoju komfornu zonu nakon 19 dana spavanja u prašinama pustinja i savan područja Sahare i blatima džungle Zapadne Sahare, područja kojim upravlja marokanska okupacijska vlast.

Nakon neprospavanih 43 sata maratona bez stajanja kroz Europu, prve avanture su već imali u Maorku u prvoj afričkoj etapi. Prije njih jedna mađarska ekipa završava u provaliju u gudurama Atlasa, no na sreću prolaze bez ozljeda.

Vožnja dinama Sahare doima se kao san koji su do nedavno gledali na televiziji i prolaze rutama utrke Pariz – Dakar, osjećaju se kao da su u nekom dokumentarcu National Geographica, samo ovaj put sve doživljavaju uživo. Ovdje započinju i prvi mehanički problemi, ostaju bez satelitskog telefona na dvjestotinjak kilometara od prvih naseljenih područja. No, dodatnu napetost stvara i to što se nalaze u predjelu u kojem još ima mina iz prijašnjih vojnih sukoba.

Mehaničar Mario Zorko uspijeva popraviti mijenjač i vožnja se nastavlja zajedno s nekolicinom ekipa. S obzirom da se radi o pustinjskom području kojeg povremeno prekidaju pokoje palmerije, nekoliko ekipa prelazi granicu, te ulazi na teritorij Alžira.

Zaustavlja ih vojska i u konvoju ih vraća natrag. Zapadna Sahara, područje na kojem živi nešto malo više stanovnika negu u Istri – 267.000, pruža predivne krajočlike isušenih slanih jezera koji su u ovom slučaju poslužili kao poligon za trkaće staze za reli ekipe. No, ponovno ih sustiži mehanički problemi te je nilo potrebno ponovno rasložiti motor i promijeniti brtvu glave.

Nakon toga ulaze u Mauritaniju, te ih između Maroka i te zemlje čeka 13 kilometara pojasa ničije zemlje, što Nino Nikšić Pilat opisuje kao „scenu iz filma Mad Max, prepunu napuštenih spaljenih vozila“ za  koji dobivaju napomenu organizatora da ne staju nikome ni u kojem slučaju jer nas nema tko štiti s obzirom da ni vojska ne zalazi u ta područja.

“Smeće, strvine i neprijatne poglede lokalnog stanovništva susrećemo na svakom koraku no zapravo nije bilo napada, otmica i neugodnih situacija na koje su upozoravali organizatori. Dijelom i zato jer nam kampove preko noći čuva vojska i žandarmerija”, kaže Nikšić Pilat.

 Pustinja i dine prelaze u savane, a time i prelazak iz Mauritanije u Senegal. Granični prelazak je organizirana zabava, lokalni štandovi puni ledenog piva za zapadnjake koji izlaze iz arapskih zemalja željnih alkohola.

Boravak u Senegalu traje kratko i kroz dvije etape već smo u Gvineji gdje ih čeka najzahtjevnija off road etapa. Iako smo obaviješteni da nikako ne putuju noću zbog bandita i oružanih napada, Pazinci su među 5-6 ekipa koje zaostaju cijelu noć u džungli do popravka vozila slovačkih kolega.

Gvineja je zemlja nezamislivo loših cesta i puteva no dojam popravlja gomila nasmijane djece koja ih u svakom selu pozdravlja, maše, penje po vozilima i želi dotaknuti i na kratko s njima komunicirati.

Jedan od najbizarnijih trenutaka na putovanju je bio kada u jednom zabačenom selu susreću blatnjavog i odrapanog čovjeka vezanih ruku lancem vezan za auto koji ih nasmijan gleda dok prolaze.

Najzad, prelaze u Sierra Leone na graničnom prijelazu kraj malog zabačenog sela u kojem lokalni poglavica mora odobriti svakoj ekipi prelazak.

Naljepnice Stop Ebola u nastambama granice podsjećaju ih što znači susret sa zemljama u razvoju Afrike, malo im daju gorak okus u ustima, a uz to još i zapadaju u blato. Nakon uspješnog vitlanja dolazimo do rijeke koje prelaze na splavi koju pogoni nekolicina mještana povlačeći sajlu.

Mladići pod dojmom siromaštva, višak hrane i nešto odjeće dijele djeci po selima prije samog dolaska na cilj u Freetownu gdje ih prima predsjednik Julius Maada Bio uz ceremoniju i zajedničko fotografiranje.

Putovanje kroz 11 zemalja preko 11.000 kilometara od starta iz Pazina u 16 etapa svakodnevne off road vožnje od 12 do 15 sati nakon ranojutarnjeg briefinga i preuzimanja koordinata rute te konstantan stres o dovoljnoj količini goriva u rezervaru, malo sna i svakodnevno podizanje kampa u divljini.

   

Svakako vrijedno dogodovština, uspomena i najbitnije novih prijateljstva s kolegama iz ostalih timova iz Rumunjske, Belgije, Estonije, Nizozemske, Latvije pa i lokalnog stanovništva koji unatoč neimaštini su uvijek nasmijani, radoznali i spremni pomoći ukoliko je potrebno.

Budimpešta-Bamako je i humanitarni reli, gdje natjecanje i luda avantura vožnje od Budimpešte do Bamaka ide ukorak s humanitarnim ciljem, a to je ove godine prikupljanje 20 tisuća dolara za kupnju solarnih panela za školske zgrade i 2.000 sadnica voća koje bi se posadile u Sierra Leoneu.

Ovi odlučni mladi Pazinci koji su lani u ovo doba godine donijeli hrabru odluku da ovako provedu dio jeseni, svakako se vraćaju životno i kulturno bogatiji iz jedne ne samo automobilističke, već i životne avanture, s brojnim dogodovštinama koje će još dugo prepričavati.

Pročitajte još...