U četvrtak, 7. srpnja, u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre-Museo storico e navale dell’Istria, s početkom u 20,30 sati započinje ljeto istarskih kaštela i utvrda s izložbom o jednom za Istru važnom knjiškom djelu – knjizi Die Ehre deß Herzogthums Crain, 1689. (Slava Vojvodine Kranjske), koju Muzej prvi puta predstavlja javnosti.
U čast ovom velikom ljubitelju povijesti i knjizi koja je tiskana prije 333 godine, nastala je izložba autorica Katarine Marić i Sunčice Mustač, čiji postav potpisuje Mauricio Ferlin. Autorice su za potrebe pripreme izložbe dodatno transkribirale dijelove knjige s gotice te prevele s mittelhochdeutscha na standardni njemački i potom na hrvatski jezik, što će biti korisno budućim istraživačima i svima ljubiteljima pisane riječi, a ta će knjiga biti predstavljena u idućem događanju u ovom serijalu.
Tekstovi su prevedeni i na engleski i talijanski jezik na čemu imamo zahvaliti prevoditeljima Viti Pauletiću i Andrewu Hodgesu. Opremu za izložbu radio je obrt Orih iz Katuna Trviškog. Na izložbi će biti prikazan i nagrađivani animirani film o Juri Grandu redatelja Martina Babića.
Autor knjige je polihistor, vojnik, putnik, istraživač, zaljubljenik u umjetnost i znanost – Johann Weichard Valvasor, kojemu to nije jedino djelo, ali je svakako kapitalno. Taj znatiželjni kranjski plemić i pustolov odličnog isusovačkog obrazovanja nakon gimnazije u Ljubljani ne upisuje studij, već prema vlastitom svjedočanstvu odlučuje školovanje nastaviti prvo u vojnoj službi, potom putujući i, naposljetku, kupujući sve knjige do kojih je mogao doći.
Kako je tijekom putovanja provodio i mnoga istraživanja, ali i upoznao širok krug istomišljenika, primijetio je da se o njegovoj domovini Kranjskoj, koja je obuhvaćala gotovo polovicu Istre, malo toga zna izvan njezinih granica. U želji da takvu situaciju poboljša, na krilima je novog prosvjetiteljstva odlučio sastaviti monografiju u kojoj će napokon sistematizirati sve što je desetljećima istraživao o zemljopisu, arhitekturi, povijesti, običajima, poljoprivredi, praznovjerjima i vjeri ljudi iz Žminja, Pazina, Tinjana, Kringe, Gračišća, Lindara, Pićna, Mošćenica, Kastva i još mnogih drugih istarskih mjesta.
Zajedno sa svojim prijateljima bakrorescima, književnicima i savjetnicima piše enciklopedijski konstruiranu knjigu u 3 sveska (u nekim izdanjima i 4) na čak 3.532 stranice, opremivši je s 528 bakroreza i 24 priloga. Od te su knjige najpoznatije grafike istarskih mjesta, kaštela i utvrđenih gradova, često samostalno reproduciranih, koje nam i danas najbolje služe za rekonstrukciju nekadašnjeg izgleda povijesnih jezgri.
Važno je naglasiti da je tijekom svojih istraživanja Valvasor upoznao mnoge tada poznate književnike i znanstvenike, poput književnika Pavla Rittera Vitezovića, ali i astronoma Edmonda Halleyja, a imenovan je čak i članom Royal Society of London for Improving Natural Knowledge, svojevrsne britanske kraljevske akademije, te je općenito u europskom kontekstu bio istaknuta osoba.
Za nas su, uz bakroreze gradova u Pazinskoj knežiji i Kastavskom kapetanatu, bitni i zapisi koje Valvasor donosi. Ti zapisi uključuju opise crkava, svjetovnih građevina, načina života ljudi, njihovo praznovjerje, njihovu prehranu, čime se bave i što uzgajaju. Osim običaja te svakodnevnog života Valvasor opisuje i prirodne raznolikosti, zemljopisne detalje, naravno, razne povijesne okolnosti bitne za razvoj svakog mjesta ali i pokrajine općenito.
Kako u Valvasorovo vrijeme u Kranjskoj nije bilo tiskare koja bi mogla pripremiti slikovni i pisani materijal, osnovao je grafičku radionicu i bakroreznu tiskaru u svom dvorcu Bogenšperk te s brojnim suradnicima, koji su s njime godinama živjeli, a neki i radili na drugim njegovim knjigama, pripremio ovo veličanstveno djelo.
Poduhvat ga je toliko osiromašio da je nedugo nakon tiskanja rasprodao gotovo cijelu svoju plemićku imovinu te s obitelji i djecom preselio u Krško u običnu građansku kuću. Samo par godina nakon objave knjige umire u dugovima. Valvasorovu knjižnicu i grafičku zbirku preuzela je zagrebačka Metropolitana, tj. ona je postala jezgra buduće nadbiskupske knjižnice, a ostaci preostalih njegovih zbirki čuvaju se danas u dvorcu Bogenšperk.
