Prekrasni sportski dani su iza nas. Bronca u Kataru i na trenutak opet svi ujedinjeni u općenarodnom veselju. Neki novi klinci nažicali starce da im kupe novu loptu koju već nabijaju po dvorištu ili obližnjem igralištu i sanjaju kako će i oni jednog dana igrati na nekom velikom natjecanju.
S druge strane, neki novi likovi obećavaju nove stadione i ostalu sportsku infrastrukturu diljem Hrvatske. Ponovno je to postao nacionalni prioritet broj jedan.
Čini se poznato, zar ne? To je ona priča o jednoj maloj zemlji s malim brojem stanovnika, s do sada veoma lošom ili gotovo nikakvom sportskom infrastrukturom, ali s nevjerojatnim sportskim uspjesima.
Nedugo vremena prije ovih događanja, kada se još nije znalo koliko će daleko dogurati Hrvatska u Kataru, u saborsku je proceduru ušao Zakon o sportu, najvažniji zakonski akt koji bi trebao regulirati pravila, odnose te prava i obveze svih dionika u sportu.
I moram priznati da ima pozitivnih pomaka te da se vidi kako se dosta ozbiljno pristupilo izradi ovog zakona. Ono što me žalosti je da se nije dovoljno pristupilo rješavanju problema financiranja sportskih klubova i sportaša općenito. Jer, pokazalo se kroz rasprave da je najveći problem sporta u našoj zemlji zapravo osiguranje financiranja, čime se omogućuje stabilnost rada.
Predložili smo smanjenje PDV-a na 5% na sportsku opremu za klubove, pogotovo za omladinske pogone i amaterske sportove. Također, smatramo da bi oslobađanje poreza na dobit za one tvrtke koje tu dobit ulažu u sport povećalo samo ulaganje u sport, kao što smatramo da bi se sportski klubovi trebali tretirati drukčije od ostalih udruga. Ali, nažalost ništa od toga za sada.
Čini se poznato, zar ne? To je ona priča o jednoj maloj zemlji s malim brojem stanovnika, s do sada veoma lošom ili gotovo nikakvom zakonskom regulativom o sportu, ali s nevjerojatnim sportskim uspjesima.
I kada sam nakon ulaska Hrvatske u polufinale ponovno počeo misliti o tom fenomenu male neuređene države s velikim sportskim uspjesima, odgovor se pojavio prošlog petka u pazinskom Spomen domu.
Te sam večeri zbog obaveza u Saboru zakasnio na sam službeni dio obilježavanja godišnjice lokalnog sportskog portala, ali mi je sve odmah bilo jasno na neformalnom druženju koje je uslijedilo nakon toga.
Mnogo veći dojam od ovog veličanstvenog uspjeha nacionalne nogometne reprezentacije i mnogo veći utjecaj od članaka samog Zakona o sportu na mene je ostavila skupina volontera, entuzijasta i zaljubljenika u sport koja se tog petka u večernjim satima okupila u pazinskom Spomen domu. Da, dojmili su me se jako.
Promatrajući ih, ali i poznajući mnoge od njih i njihov rad u sportu, dobio sam sve odgovore u sekundi.
Nije uspjeh hrvatskog sporta rezultat sustavnog pristupa, moderne sportske infrastrukture, dovoljne količine osnovne sportske opreme, kao ni skupe digitalne opreme koja se sve više koristi kod treninga i analiza.
Hrvatski sportaši uspijevaju iz razloga što u svakom manjem i većem hrvatskom gradu postoje ljudi poput ovih koje sam sreo u Pazinu.
Ljudi koji vole sport više od bilo čega na ovom svijetu, koji kroz svoje volontiranje pružaju čistu ljubav, entuzijazam, a nerijetko i vlastiti novac, samo kako bi se očuvao sport u njihovoj zajednici, klub koji vole, društvo s kojim se vesele i tuguju.
Ljudi koji su mi ove Božićne blagdane učinili ljepšim. I samo zbog tih i takvih ljudi te njihovog nesebičnog davanja sebe samih dolazi do nevjerojatnih uspjeha hrvatskog sporta. A svi mi ostali bi se trebali ugledati u njih, bez obzira kojim se poslom bavili.
S tim mislima, želim svima mira i ljubavi povodom Božićnih blagdana te zdravu, veselu i sretnu godinu koja je pred nama!
