Nedavno održana predstava „Kilimandžaro“ pazinske Kazališne družine rastrepuh izazvala je jako veliki interes publike, pa smo to iskoristitli kako bi popričali s glavnim krivcem – redateljem predstave i voditeljem Aleksandrom Bančićem.
Molim da se na početku predstavite široj javnosti, koji ste fakultet završili, otkad afinitet i ljubav prema kazalištu, što je bilo ključno da ste se počeli baviti kazalištem?
Završio sam studij Talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Puli. Pri kraju studiranja, sa svojim sam kolegama osnovao neformalnu kulturno-umjetničku zadrugu koja je organizirala jednu pjesničku večer te pokrenula studentski list “Ča-h-urica”, prije nego se većina nas priključila tada novoosnovanom Dramskom studiju pri Istarskom narodnom kazalištu. Bila je to 1996. godina. Ja sam se Studiju priključio uglavnom zbog društva. Kazalište me tada nije toliko privlačilo. No taj se sentiment ubrzo promijenio. Vrlo sam brzo osjetio transformacijsku moć kazališta, kako ono djeluje na ljudsku dušu. Osjetio sam to na svojoj koži, a kasnije i na drugima. Nedugo nakon upisa krenuo sam voditi mlađe grupe Dramskoga studija i tu kreće moja pustolovina s dramskom pedagogijom. Tijekom godina prošao sam podosta programa neformalne edukacije iz dramske pedagogije, kazališta potlačenih i pripovijedanja.
Kojim se projektima trenutno bavite u INK?
Upravo smo završili sezonu Dramskog i Plesnog studija sa završnim prezentacijama i sada se pripremamo za Kazališno ljeto; ljetni program u trajanju od tjedan dana u kojima svoje članove motiviramo da kroz intenzivni edukativni proces upotrijebe svoju kreativnost do maksimuma.
Ja, osobno, već nekoliko mjeseci provodim projekt “Kantuon Ćakuluon”, koji se temelji na umjetničkoj formi usmenog pripovijedanja i oživljavanja zaboravljenih priča iz istarske usmene predaje.
Koji je značaj dramske pedagogije? Kako djeca i odrasli reagiraju na aktivno dramsko uključivanje u rješavanje osobnih i društvenih problema?
Dramska pedagogija, nažalost, kod nas nema onaj značaj kakav bi trebala imati. Ona se služi kazalištem i dramskim tehnikama kako bi poučavala. Može se upotrijebiti na razne načine, od vrlo konkretnog poučavanja školskog gradiva do rada na kritičkom promišljanju djece ili razvoju građanskih vrednota. Možemo slobodno reći da ona počiva na problemskom tipu edukacije. Naravno, dramska pedagogija može imati i terapijski učinak. Mnoge se tehnike upravo time i bave. Mogućnost da osoba postavi sebe i svoj osobni problem na “pozornicu” pomaže joj da taj problem analizira i poradi na njegovu rješavanju. Slično je i s društvenim problemima. Jedna od tehnika koju često upotrebljavamo jest forum-kazalište, čiji je glavni cilj promišljanje o zdravijem i pravednijem društvu. U dramskoj pedagogiji i srodnim disciplinama upravo je taj transformacijski element kazališta i najprisutniji; to je onaj element koji je i mene privukao ovom poslu.
Mogu reći da svatko tko se aktivno bavi kazalištem i dramskom pedagogijom, bio on stručnjak ili jednostavno, amater, zauvijek biva promijenjen.
Koji dio kazališta vas posebno interesira?
Radeći s mladima na njihovoj kazališnoj edukaciji morao sam proći mnogo toga, od antičkoga kazališta, Shakespearea, Commedije dell’Arte pa do postdramskog kazališta, ali nekako sam se ponajviše našao u političkom kazalištu 20. st. Volim reći da su na moj rad najviše utjecali BFB, odnosno Brecht, Fo i Boal. Ideje tih velikih kazališnih praktičara najviše rezoniraju mojem poimanju kazališta. Osim što su oni poznati po političkom karakteru svojih kazališta, u temeljima je njihovih ideja uvijek naglasak na narodnoj umjetnosti. I to je ono što i mene zaokuplja. Naravno, u formi gajenja istarske čakavice (i ostalih istarskih jezika), narodnih običaja i, posebno, umiruće tradicije usmenog pripovijedanja. Ovo posljednje je ono čemu trenutno posvećujem najviše vremena i kreativne snage.
Na vašem primjeru rada u Pazinu – koliko je bitna kulturna decentralizacija?
Kulturna decentralizacija je vrlo važna. Prvenstveno mislim na kulturno stvaralaštvo. Na to da bi svaka, i najmanja, sredina trebala imati mogućnosti i sredstava i, ponajviše, političke volje da svom stanovništvu omogući bavljenje umjetnošću ili nekom drugom kreativnom aktivnošću. Ljudsko je biće kreativno i ima potrebu za neutilitarnim stvaranjem. Mi živimo u društvu u kojem se sve diktira novcem i trgovinom i u kojem se smatra da je stvaranje nečega što ne možemo prodati potpuno besmisleno. Mislim da je to velika pogreška. Štoviše, mišljenja sam da bi se svaka osoba trebala baviti nekom kreativnom aktivnošću. Ne kako bi od toga nešto zaradila, već zbog mentalnog zdravlja i osobnog zadovoljstva.
Kako je došlo do ideje da se pokrene rad kazališne družine – koje su karakteristike, koji su problemi u radu…
Ideja o osnivanju amaterske kazališne družine u Pazinu došla je od ravnatelja Pučkog otvorenog učilišta, Darka Tumpića. On me nazvao jednoga dana s tom idejom i pitao me bih li bio voljan voditi takvu družinu. Moram priznati da sam se u početku nećkao jer sam u INK-u vrlo zauzet, no ipak sam pristao jer mi se ideja svidjela. A i bio je to izazov. Budući da u INK uglavnom radim s djecom i mladima, rad s odraslima me zaintrigirao. I upravo u toj je razlici došlo do najviše poteškoća u radu. Naime djeca lakše organiziraju svoje slobodno vrijeme (ili to roditelji rade za njih), dok je kod odraslih to malo teže. I rad s amaterskom družinom je malo drugačiji od onoga s djecom u dramskom studiju. Dok je dramski studio vrsta učilišta i naglasak je na procesu učenja, u amaterskoj je družini cilj stvaranje predstava. No, kako su članovi družine svi redom amateri i nisu navikli nastupati na pozornici, naš se rad djelomično oslanja i na ono što radim u INK-u. Treba svakako naglasiti da su obje naše dosadašnje predstave (“Jama” i “Kilimandžaro”) temeljene na autorskim tekstovima naše članice Sonje Boljunčić i rezultat su istraživačkog procesa unutar družine.
Kako je došlo baš do ove predstave i koja je razlika u odnosu na profesionalni angažman u INK?
Nakon što smo 2018. g. izveli našu prvu predstavu “Jama”, bacili smo se odmah na posao i istraživanje tema za sljedeću produkciju. Došao sam im s tekstom “Pir malograđana” Bertolta Brechta, s idejom da tu priču prilagodimo našem podneblju i vremenu. Bacili smo se onda u istraživanje teme i, uz seriju improvizacija, došli do više ideja koje je onda Sonja pretočila u tekst “Kilimandžaro”. Sve je to dosta dugo trajalo, ali mi smo bili skoro gotovi kad nas je sve zajedno pogodila pandemija COVID-a. U nekoliko smo navrata tijekom 2020. i 2021. g. pokušali nastaviti s radom, ali to je bila nemoguća misija. Srećom, zbog popuštanja epidemioloških mjera na proljeće ove godine, stisli smo zube i dali si zadaću da iziđemo pred publiku do kraja lipnja.
Kada govorimo o razlici između takvog rada i onoga na profesionalnoj predstavi, vjerojatno je najveća razlika u tome što profesionalna predstava bude gotova nakon mjesec do dva mjeseca intenzivnog rada od početka glumačkih proba. I u profesionalnom radu svatko ima svoju ulogu; kostimograf radi kostime, scenograf scenografiju… dok mi, doslovno, svi radimo sve. No meni je jako važno da ono što postavljamo na scenu prođe cijeli proces promišljanja, analize i stvaranja od strane svih članova družine.
Možemo se dotaknuti i predstava na Lindaru te nekadašnjeg kazališnog kampa u Pazinu.
Mislim da su to odlični primjeri kulturne decentralizacije o kojoj smo prije govorili. Dok na Lindaru lokalno stanovništvo ima priliku vidjeti recentne predstave istarske produkcije, Kazališni je kamp bio odlična prilika da se mladi uključe u stvaranje kulturnog sadržaja, što predstavlja ulog u budućnost pazinskog umjetničkog života. Žao mi je što se s time nije nastavilo.
